Animirani film rađen prema motivima Kafkine priče „Seoski lekar“

Marcello Grassmann - Untitled, 2002.

U svetu horora japanski film zauzima posebno mesto. Međutim, pre njega, postojao je Franc Kafka. Senzibilitet nadrealne, hororične Kafkine pripovetke Seoski lekar uklapa se u stereotip o japanskoj horor estetici.

Koji Jamamura je 2007. godine napravio ovaj kratki film rađen prema pomenutoj Kafkinoj priči koja je napisana u zimu 1916-1917. Objavljena je krajem 1917. godine u almanahu Die neue Dichtung za 1918.

Seoski lekar, koji je neimenovan i neodređenog starosnog doba, u sred zimske, snežne noći mora da ode deset kilometara dalje da bi pregledao umirućeg pacijenta. Međutim, konji su mu mrtvi. Tu je konjušar koji mu daje dva konja, ali za uzvrat želi da obljubi Rozu, njegovu kućnu pomoćncu. Kada konačno pokrene divlje konje stiže, s obzirom na razdaljinu, vrlo brzo u kuću bolesnika koji umire. A tamo…

U bolesnikovoj sobi vazduh je takav da se jedva može disati; zapuštena peć se dimi; otvoriću prozor; ali najpre želim da pregledam bolesnika. Mršav, nimalo grozničav, ni hladan ni topao, prazna pogleda, bez košulje, mladić se diže ispod perine, obiskuje mi se o vrat, šapuće mi na uvo: „Doktore, pusti me da umrem.“

Citat: Franc Kafka, Seoski lekar, preveo Branimir Živojinović, Nolit, Beograd, 1978.

Crtež: Marcello Grassmann, 2002.

Intervju za „Parisku reviju“: Simon de Bovoar

Simone de Beauvoir

Simone de Beauvoir

U nastavku sledi intervju sa francuskom književnicom Simon de Bovoar čiji su priloženi delovi preuzeti iz američkog književnog časopisa Pariska revija (The Paris Review) u kome ona govori o svom univerzitetskom iskustvu, o radnim navikama, o tome da li je dobro rano objaviti knjigu, o svom doživljaju vremena i osećaju da je oduvek bila stara, o ženama kakve jesu (u njenim romanima) i ženama kakve bi trebalo da budu (Drugi pol).

Više puta sam pominjala i insistirala na činjenici da je intervju sa umetnikom veoma značajna književna forma. Ona može teorijski i kritički biti pogodna za dalju analizu umetnika i njegovog rada, ali može po sebi imati odlike umetničkog kvaliteta. Takvi su Ekermanovi razgovori sa Geteom, kao prvi u ovom žanru, a takvi su i mnogi drugi čiji je sadržaj moguće naći u brojevima pomenutog časopisa, ali i, svakako, van njega.

INTERVIEWER

What do you think about college and university education for a writer? You yourself were a brilliant student at the Sorbonne and people expected you to have a brilliant career as a teacher.

DE BEAUVOIR

My studies gave me only a very superficial knowledge of philosophy but sharpened my interest in it. I benefited greatly from being a teacher—that is, from being able to spend a great deal of time reading, writing and educating myself. In those days, teachers didn’t have a very heavy program. My studies gave me a solid foundation because in order to pass the state exams you have to explore areas that you wouldn’t bother about if you were concerned only with general culture. They provided me with a certain academic method that was useful when I wrote The Second Sex and that has been useful, in general, for all my studies. I mean a way of going through books very quickly, of seeing which works are important, of classifying them, of being able to reject those which are unimportant, of being able to summarize, to browse.

INTERVIEWER

Were you a good teacher?

DE BEAUVOIR

I don’t think so, because I was interested only in the bright students and not at all in the others, whereas a good teacher should be interested in everyone. But if you teach philosophy you can’t help it. There were always four or five students who did all the talking, and the others didn’t care to do anything. I didn’t bother about them very much.

INTERVIEWER

You had been writing for ten years before you were published, at the age of thirty-five. Weren’t you discouraged?

DE BEAUVOIR

No, because in my time it was unusual to be published when you were very young. Of course, there were one or two examples, such as Radiguet, who was a prodigy. Sartre himself wasn’t published until he was about thirty-five, when Nausea and The Wall were brought out. When my first more or less publishable book was rejected, I was a bit discouraged. And when the first version of She Came to Stay was rejected, it was very unpleasant. Then I thought that I ought to take my time. I knew many examples of writers who were slow in getting started. And people always spoke of the case of Stendhal, who didn’t begin to write until he was forty.

INTERVIEWER

People say that you have great self-discipline and that you never let a day go by without working. At what time do you start?

DE BEAUVOIR

I’m always in a hurry to get going, though in general I dislike starting the day. I first have tea and then, at about ten o’clock, I get under way and work until one. Then I see my friends and after that, at five o’clock, I go back to work and continue until nine. I have no difficulty in picking up the thread in the afternoon. When you leave, I’ll read the paper or perhaps go shopping. Most often it’s a pleasure to work.

Simone de Beauvoir

Simone de Beauvoir

INTERVIEWER

Do your writer friends have the same habits as you?

DE BEAUVOIR

No, it’s quite a personal matter. Genet, for example, works quite differently. He puts in about twelve hours a day for six months when he’s working on something and when he has finished he can let six months go by without doing anything. As I said, I work every day except for two or three months of vacation when I travel and generally don’t work at all. I read very little during the year, and when I go away I take a big valise full of books, books that I didn’t have time to read. But if the trip lasts a month or six weeks, I do feel uncomfortable, particularly if I’m between two books. I get bored if I don’t work.

INTERVIEWER

In The Blood of Others and All Men Are Mortal you deal with the problem of time. Were you influenced, in this respect, by Joyce or Faulkner?

DE BEAUVOIR

No, it was a personal preoccupation. I’ve always been keenly aware of the passing of time. I’ve always thought that I was old. Even when I was twelve, I thought it was awful to be thirty. I felt that something was lost. At the same time, I was aware of what I could gain, and certain periods of my life have taught me a great deal. But, in spite of everything, I’ve always been haunted by the passing of time and by the fact that death keeps closing in on us. For me, the problem of time is linked up with that of death, with the thought that we inevitably draw closer and closer to it, with the horror of decay. It’s that, rather than the fact that things disintegrate, that love peters out. That’s horrible too, though I personally have never been troubled by it. There’s always been great continuity in my life. I’ve always lived in Paris, more or less in the same neighborhoods. My relationship with Sartre has lasted a very long time. I have very old friends whom I continue to see. So it’s not that I’ve felt that time breaks things up, but rather the fact that I always take my bearings. I mean the fact that I have so many years behind me, so many ahead of me. I count them.

INTERVIEWER

In every one of your novels we find a female character who is misled by false notions and who is threatened by madness.

DE BEAUVOIR

Lots of modern women are like that. Women are obliged to play at being what they aren’t, to play, for example, at being great courtesans, to fake their personalities. They’re on the brink of neurosis. I feel very sympathetic toward women of that type. They interest me more than the well-balanced housewife and mother. There are, of course, women who interest me even more, those who are both true and independent, who work and create.

INTERVIEWER

None of your female characters are immune from love. You like the romantic element.

DE BEAUVOIR

Love is a great privilege. Real love, which is very rare, enriches the lives of the men and women who experience it.

Simone de Beauvoir

Simone de Beauvoir

INTERVIEWER

You’ve never created an independent and really free female character who illustrates in one way or other the thesis of The Second Sex. Why?

DE BEAUVOIR

I’ve shown women as they are, as divided human beings, and not as they ought to be.

INTERVIEWER

Some people think that a longing for God underlies your works.

DE BEAUVOIR

No. Sartre and I have always said that it’s not because there’s a desire to be that this desire corresponds to any reality. It’s exactly what Kant said on the intellectual level. The fact that one believes in causalities is no reason to believe that there is a supreme cause. The fact that man has a desire to be does not mean that he can ever attain being or even that being is a possible notion, at any rate the being that is a reflection and at the same time an existence. There is a synthesis of existence and being that is impossible. Sartre and I have always rejected it, and this rejection underlies our thinking. There is an emptiness in man, and even his achievements have this emptiness. That’s all. I don’t mean that I haven’t achieved what I wanted to achieve but rather that the achievement is never what people think it is. Furthermore, there is a naïve or snobbish aspect, because people imagine that if you have succeeded on a social level you must be perfectly satisfied with the human condition in general. But that’s not the case.

“I’m swindled” also implies something else—namely, that life has made me discover the world as it is, that is, a world of suffering and oppression, of undernourishment for the majority of people, things that I didn’t know when I was young and when I imagined that to discover the world was to discover something beautiful. In that respect, too, I was swindled by bourgeois culture, and that’s why I don’t want to contribute to the swindling of others and why I say that I was swindled, in short, so that others aren’t swindled. It’s really also a problem of a social kind. In short, I discovered the unhappiness of the world little by little, then more and more, and finally, above all, I felt it in connection with the Algerian war and when I traveled.

Full Interview 

Seksualne persone Gajta Gazdanova

Unknown Photographer

Todd Hido

Dobro sam zapamtio film koji smo gledali, prezime glavnog glumca i njegove mnogobrojne avanture. To je bilo utoliko čudnije što sam nekoliko minuta posle početka predstave dodirnuo Lidinu toplu ruku i pred očima mi se zamutilo. Shvatao sam da se dešava nešto nepopravljivo i nisam mogao da se zaustavim. Desnom rukom sam obgrlio njena ramena, koja su mi se meko i gipko primakla, i od tog trenutka sam potpuno izgubio vlast nad sobom. Kada smo izašli iz bioskopa i skrenuli u prvu ulicu – ja nisam mogao da govorim od uzbuđenja, ona isto tako nije rekla ni reč – uhvatio sam je oko struka, njene usne su se približile mojima, njeno telo se pripilo uz mene i osetio sam kako me je kroz laku tkaninu opekla vrelina koja izbija iz njega. Pravo iznad moje glave svetlela je reklama hotela. Ušli smo unutra, i prateći sobaricu, koja je iz nekog razloga nosila crne čarape, popeli smo se uz stepenice. „Broj devet“ – rekao je dole muški glas.

Iznad kreveta je u zid bilo ugrađeno veliko pravougaono ogledalo, naspram kreveta stajao je paravan sa ogledalima, nešto dublje u sobi – orman sa ogledalima, i kroz nekoliko minuta na svim tim sjajnim površinama odrazila su se naša tela. U toj fantastičnoj mnogobrojnosti odraza bilo je nečeg apokaliptički-svetogrdnog i pomislio sam na Otkrivenje svetog Jovana.

On dirait de la partouze* – rekla je Lida.

Imala je suvo i toplo telo i osećaj pečenja koji je ono u meni izazivalo nije me napuštao. Činilo mi se da nikad neću zaboraviti te sate. Počeo sam da se gubim u tom neočekivanom bogatstvu fizičkih osećaja; u neiscrpnoj privlačnosti njenog tela bilo je nečeg gotovo nemilosrdnog. Reči koje je izgovarala kroz halapljivo stisnute zube zvučale su izuzetno čudno – kao da u tom vrelom vazduhu nema mesta za njih, delovale su kao beskorisno podsećanje na nešto što više ne postoji. Sada sam se nalazio u drugom svetu, koji dotad, naravno, nisam poznavao u svoj njegovoj ženskoj neodoljivosti. O tome je ona dakle pevala one večeri kada sam je slušao. Kako je bezizražajno, poput bledog muzičkog žamora, u mom sećanju sada zvučala klavirska pratnja! Krhotine misli kružile su u mojoj glavi. Ne, nikada nisam pomišljao da bih mogao biti potpuno obuzet fizičkom strašću, tako sveobuhvatnom da pored nje gotovo ne ostaje mesta ni za šta drugo. Pažljivo sam gledao dole u Lidino lice, produhovljeno i zaneseno, u njene ovlaš razmaknute široke usne, koje su pomalo ličile na krvožedne linije usta neke boginje koju sam video jednom – ali zaboravio sam gde i kada. U ogledalima su se i dalje micale mnogobrojne ruke, ramena, kukovi i noge, i počeo sam da se gušim od tog osećanja umnoženosti.

– Dragi – rekla je Lida bezizražajnim glasom, i meni se činilo da je tim zvucima teško da se probiju kroz gust čulni talog – nikoga nisam volela ovako kao tebe.

* – Moglo bi se pomisliti da je ovo grupna ljubav. (fr.)

Izvor: Gajto Gazdanov, Povratak Bude, preveo Duško Paunković, Paideia, Beograd, 2008.

Strahov biblioteka u Pragu

Enerijer Strahov biblioteke u Pragu

Enerijer Strahov biblioteke u Pragu

Moja poseta Pragu jula 2013. godine dodatno je obogaćena posetom ovoj biblioteci. Zapravo, pišući o njoj, mogla bih da pišem o celokupnom utisku povodom Praga. Mislim da ga ove fotografije, ali i moje iskustvo, uobličuju u nešto jedinstveno i nešto što možda i nije on, a ni ova biblioteka. To je uglavnom slučaj sa magičnim gradovima: nepouzdanost.

U biblioteku nisam ušla. Čitav prostor sam uz nekoliko drugih posetilaca (gužva nije bila velika) videla sa vrata. Od dva hola, teološkog i filozofskog, delio nas je elegantan kanap koji je visio sa dve mesingane šipke. Videla sam predmete koje mnogo volim, globuse, stare, barokne, iz 17. veka. Mora da su tu preostali posle cara Rudolfa II koji je privlačio k sebi astronome, astrologe, alhemičare i geografe.

Prostor je bio taman, nisam osetila uobičajen miris biblioteka, kao ni bilo koji drugi miris. Videla sam časovnike, merdevine, mnoštvo knjiga i freske na tavanici. Prostor me je podsetio na barokni eneterijer crkve Svetog Nikole u Pragu, na Maloj strani. U nju sam ušla, razlika je bila u tome da u njoj nije bilo knjiga, ni časovnika, ni globusa, ali je tišina i magija mesta, stvorena zahvaljujući posebnim oblicima i bojama, bila ista, ili bar uporediva.

Potom smo se popeli na vrh građevine odakle se videla panorama grada, jedan tipičan zbijeni srednjeevropski grad, očuvan, muzej. Bele fasade i crveni krovovi, crne visoke ulazne kapije od teškog drveta. Podsetio me je na slike Egona Šilea na kojima je iz ptičije perspektive prikazan grad, takođe češki, slike nastale kada je pokušao da u jednom češkom gradu osnuje umetničku koloniju sa još nekoliko slikara.

Doduše, Šileov grad je kišni grad, podseća na mala mesta u Rusiji koja Dostojevski tako dobro opisuje u svojim romanima. Moj Prag je bio nešto sasvim drugo. Bilo je leto kada sam u njemu boravila samo nedelju dana. Grad je veličanstven, a mali i miran, nebo je drugačije, veoma je visoko. Najlepše popodne u životu provela sam na jednom praznom trgu na Hrdačanima. Sunce je zalazilo, nebo je bilo rumeno. Isto to mogu da kažem i za doživljaj koji sam imala u jednom parku, pored Opere, nadomak crkve Svetog Nikole ili na Karlovom mostu.

The library in the Strahov Monastery in Prague played an important role in Czech history. There are about 200 000 old prints, mostly from the period between the 16th and the 18th century, around 3000 manuscripts and 1500 first prints. One of the most precious items is the „Strahov Evangeliary from the 9th century, with Romanesque and Gothic decoration. There are two splendidly decorated halls: the Theological Hall and the Philosophical Hall.

The origin of the collections in the Strahov Library goes back to the 12th century, when the Premonstratensian monastery was founded there. The development of the library was interrupted several times through the centuries: there was a big fire in 1258, then it was damaged by Hussite warriors in the 15th century. Swedish troops invaded Prague in 1648 and they took many books to Sweden with them. *

Dokumentarni film o Dajani Vrilend: „The Eye Has to Travel“

Diana Vreeland

Diana Vreeland

Dajana Vrilend, rođena 29. septembra 1903, bila je, svojevremeno, najpoznatiji modni urednik na svetu radeći za Harper’s Bazar, a kasnije i za američko izdanje magazina Vogue.

Jedna od najvećih esteta 20. veka, obožavalac Nižinskog i Đagiljeva, poznanica Koko Šanel i Žakline Kenedi, Mika Džegera i Veruške, mondenka, svetski putnik, žena koja je trkačke konje i gondole smatrala najlepšim formama u pojavnom svetu, pristupom modi kao beskonačnoj viziji – koja bezbroj ostvarenja ima na fotografijama Ričarda Avedona, Irvinga Pena i Dejvida Bejlija (samo neki od fotografa koji su u to vreme radili sa njom) – do dana današnjeg ostala je neprevaziđen uzor svim modnim urednicima i fotografima.

Njen rad – najvećim delom rezultat njene ekstraordinarne ličnosti – primer je zašto je bitno prednost davati snovima, eksentričnosti, umetnosti i epohama koje, zapravo, tek treba stvoriti ili reinterpretirati kroz odeću, artefakt istorije koji, istovremeno, ako se dobro uoči i kombinuje, počinje pripadati umetnosti koju nazivamo moda.

Ceo film možete pogledati ovde.

Odеnove liste

W. H. Auden

W. H. Auden

Obe liste američkog pesnika Vistana Hjua Odna bile su mi zanimljive, iako vrlo nečitke. Kako sam ja opsesivni sakupljač, ali i tvorac, svakakvih lista, morala sam da nešto i o sebi saopštim. Bilo da su u pitanju rukopisi, beležnice, različite liste, crteži i skice, sve te forme – u skeniranom obliku prenete na internet – privlače pažnju ljubitelja određenog umetnika, a naročito ako je na njima nešto što, sem oblikom, skreće pažnju i sadržajem.

Prva lista odavno mi je poznata: koje knjige treba pozajmiti i z biblioteke i pročitati. Za te potrebe ja sam imala čitavu svesku. Drugi tip liste, one koja stvara više nervoze, pripada spisku literature koju je neophodno pročitati da bi se počeo spremati ispit na studijama književnosti. Sem pojedinih libreta, svo štivo koje je američki pesnik zahtevao da njegovi studenti pročitaju za jedan (!) semestar, ja sam, zajedno sa svojim kolegama, morala za dva semestra da pročitam (što je, naravno, čak i u tako produženom roku bilo nemoguće).

Prva lista nije dovoljno čitka pa nije moguće razaznati sva imena koja se na njoj nalaze (ona koja je moguće razaznati su: Novalis, Šiler, Delakroa, Fitcdžerald, Eliot). Ono što privlači najviše pažnje na prvoj listi su datumi. Na osnovu njih da se zaključiti sa kakvom je strašću Odn čitao i u koliko kratkm vremenskom periodu.

Druga lista svedoči da je pesnik istu količinu entuzijazma, vremena i posvećenosti književnosti očekivao i od svojih studenata. Dela koja je očekivao da budu pročitana su: Božanstvena komedija, grčke tragedije, Horacijeve Ode, Šekspirove drame, Blejkova poezija, Geteove i Rasinove drame, Paskalove i Kjerkegorove egzistencijalne nedoumice, Bodlerova i Remboova poezija, Melvilovi i Kafkini romani, kao i devet operskih libreta. Skromna očekivanja, nema šta!

Svakako, obe liste izuzetno su uputstvo u klasike pisane umetnosti i treba ga se pridržavati, ili ga bar tretirati kao relevantan putokaz ka istima. Ponekad zahtevnost pokaže zavidne rezultate.

Prva lista:

A list of the books W. H. Auden borrowed from the New York Society Libraryduring January and February 1962, and for various dates in 1963-64, reveals the poet’s passion for mysteries and pulp thrillers (including Gladys Mitchell’s „The Man Who Grew Tomatoes“, John Blackburn’s „Bound to Kill“, Alex Fraser’s „Constables Don’t Count“, John Rhode’s „The Fatal Pool“), as well as literature (amongst which are G. K. Chesterton’s „Wit and Wisdom“, Delacroix’s „Journals“, and Schiller’s „Essays“). All of which he appears to have read at a ferocious rate. *

Page 1

Page 2

Page 2

 

Druga lista:

Poet W. H. Auden was a professor at the University of Michigan during the 1941-42 academic year, teaching „Fate and the Individual in European Literature.“ His syllabus required over 6,000 pages of reading including Dante’s ‘The Divine Comedy’, Dostoevsky’s ‘The Brother’s Karamazov’ and Melville’s ‘Moby-Dick’. *

W. H. Auden's University Syllabus

W. H. Auden’s University Syllabus

Kompozicije Filipa Glasa

Devin Powers - Score, 2011.

Devin Powers – Score

Negde u ovo doba, leta 2009, bilo je neizdrživo vruće. Još jedno od leta koje sam teško podnosila, kako fizički tako i po pitanju raspoloženja. Ne volim leto jer nisam rođena na prostoru koji je adekvatan za to godišnje doba. Leta su za srećnije narode, lepše pejsaže, drugačija shvatanja sreće i svakodnevnog života. Leto ne bih umela da poistovetim sa trotoarom ali leto sa limunom ispred kuće bih, svakako. Svaki put kada pomislm na to godišnje doba setim se Geteovih stihova:

Gde limun rađa, znaš li kraje te,
U gustom lišću pomorandža zre,
Gde s plava neba lahor duše čist,
Gde mirtin cvet uz lovorov stoji list?
Znaš li ih ti?
U taj mili kut,
S tobom bih, dragi, putovala put.

Ova težnja ka povratku Arkadiji, spokoju grčkog podneva, tišini, vedrom nebu, pastirima i božanstvima koja zajedno love i vode ljubav, kletva je modernog čoveka koji je izgubio to stanje, ali ne i sećanje na njega. Melanholici često unapred pate, ali postoji i drugi oblik dijagnoze  – kada melanholik pati zbog gubitka, a ne zna tačno čega ili koga, ali svakako gubitka nečega što oseća da mu po pravu pripada. Bez toga, tog neimenjivog entiteta, prostora i utiska, melanholik se oseća necelovitim. Tada, u časovima užasa vreline i buke koju vrelina stvara, melanholik oseća nepodnošljiv ambis praznine, večito plutanje.

Ali, kakve to veze ima sa muzikom Filipa Glasa? Ima, velike, utoliko što pominjemo melanholiju. Tema leta bila je povod a melanholija je suština priče.  Pijanistkinja Branka Parlić, već pomenutog leta, imala je nastup u Muzeju afričke umetnosti i na repertoaru je bila Glasova muzika. Koncert je bio zakazan rano, kada se još uvek osećala jara Sunca koje je nemilosrdno nad nama gnevilo. Muzej afričke umetnosti sav od drveta koje dodatno zadržava toplotu, sala puna a neklimatizovana. Muzej na vrhu naselja, trebalo je pešačiti uzbrdo čitavim Senjakom. Jednom rečju: užas u mojoj glavi.

Sve je to postalo drugačije kada se začula muzika koja je dopirala iz klavira. I pre tog koncerta, ja sam bila upoznata sa Glasovom muzikom posredstvom filma Sati, kao i kompozicija rađenih drugim povodom, ali sam tada, upravo zahvaljujući vrućini kombinovanom, a potom suprotstavljenoj i poništenoj muzikom, shvatila koliko je sve to (nešto bez konkretnog oblika i verbalnog uobličenja) zapravo nebitno. Istovremeno nešto drugo (podjednako apstraktno) postalo je bitno, važeće i (patetike li!) spasonosno.

Glas je izrazito moderan. Ne govorim o formi i postupku, već o sadržaju i kasnijim utiscima koje njegova muzika podstiče. Metamorfoze su sjajan primer, ali još genijalnije, sjajno uklopljene sa filmom, jesu kompozicije za remek delo sedme umetnosti – film Sati. Sati, to je ono nepodnošljivo, ono što se ne meri kazaljkama već unutrašnjim tokom koji je neregulisan i bez plana. Glas je postigao – naročito uz pomoć postupka repeticije i neprestanog ponavljanja istih nota – oživljavanje emotivnog vertiga i vira, beskonačnu kružnost, dinamiku bez ikakve prave dinamike, opisavši tako stanje modernog čoveka, ili pak samo tugu koja se osetila u smeloj radosti tog vrelog podneva.

Napomena:

Citirana Geteova pesma deo je romana Godine učenja Vilhelma Majstera i često se štampa, nezavisno od romana, zajedno sa drugim Geteovim pesmama pod nazivom Minjon (po junakinji romana koja ju izvodi). U ovom tekstu pesma je citirana prema prevodu Milana Ćurčina iz antologije Pesništvo evropskog romantizma koju je sastavio  Miodrag Pavlović, Prosveta, Beograd, 1968.

Seksualne persone Maria Vargasa Ljose

Unknown Photographer

Unknown Photographer

One su već svlačile jedna drugu i pri tom su se milovale, ali pokreti su im bili prežestoki da bi bili iskreni, njihovi zagrljaji prebrzi ili prespori ili skučeni, i previše nagao bes s kojim su nasrtale njihove usne i on: ubiću ih ako, ubio bi ih da su. Ali nisu se smejale: bile su se ispružile, isprepletale, poluodevene, napokon ćutljive, ljubile su se, tela su im se dodirivala sa uzdržanom sporošću. Osetio je da ga bes napušta, da su mu ruke vlažne od znoja, gorko prisustvo pljuvačke u ustima. Sada su mirovale, zarobljene u ogledalu na toaletnom stolu, jedna ruka je bila na kopči grudnjaka, neki prsti su se pružali ispod jednog žipona, jedno koleno bilo je uklešteno između dve butine. Čekao je, napet,  s laktovima pritisnutim na naslone fotelje. Nisu se smejale, da, zaboravile su na njega, nisu gledale u njegov kutak i on je progutao pljuvačku. Onda mu se učinilo da se bude, kao da ih najednom ima više, i njegove oči brzo su prelazile sa sa jednog na drugo ogledalo i krevet da ne izgube ni jednu od vrednih, oslobođenih, spretnih figurica koje su raskopčavale bretelu, srozavale čarapu, svlačile gaćice, i pomagale se i vukle i sve u tišini. Delovi odeće padali su na tepih i talas nestrpljenja i toplote dospeo je do kutka u kome je bio on. Sada su bile nage i on je video Ketu, na kolenima, kako meko pada preko Ortensije sve dok je nije gotovo celu pokrila svojim krupnim tamnim telom, ali u skokovima sa plafona na prekrivač na ormar još je uspevao da je uoči u delovima pod čvrstom senkom opruženom preko nje: komad bele zadnjice, bela dojka, vrlo belo stopalo, pete, i njena crna kosa pomešana sa zamršenom crvenkastom kosom Kete, koja beše počela ritmično da se njiše. Do njega je dopiralo njihovo disanje, soptanje, vrlo tiha škripa opruga, i primetio je da se Ortensijine noge odvajaju od Ketinih pa se podižu i spuštaju preko njih, zapazio je sve jači sjaj puti i već je mogao da oseti mirise. Njihali su se samo strukovi i noge, dubokim i kružnim pokretima, pri čemu je gornji deo njihovih tela bio sjedinjen i nepomičan. Ni sasvim raširenim nozdrvama nije uspevao da uhvati dovoljno vazduha; zašmurio je i otvorio oči, snažno je udahnuo na usta i učinilo mu se da oseća miris sveže krvi, gnoja, mesa u raspadanju, onda je čuo neko komešanje i pogledao je. Sada je Keta ležala nauznak i videla se Ortensija onako sitna i bela, sklupčana, glava s poluotvorenim i vlažnim usnama bila je zagnjurena među tamne i muževne noge koje se behu raširile. Video je da njena usta iščezavaju, njene zatvorene oči jedva su provirivale iz žbuna crnih malja dok su njegove ruke raskopčavale košulju, kidale potkošulju, svlačile pantalone, besno potežući opasač. Prišao je krevetu s podignutim opasačem, ne razmišljajući, obnevideo, pogleda uprtog u mračni ugao, no uspeo je da samo jednom spusti udarac: neke glave su se podigle, neke ruke su uhvatile opasač, potezale su ga i vukle. Čuo je psovku, čuo je sopstveni smeh. Pokušao je da odvoji dva tela koja su se bunila protiv njega i osećao je da je odgurnut, prignječen, znojav u slepom i zagušljivom vrtlogu, i čuo je kako mu srce bije.  Trenutak kasnije osetio je probad u slepoočnicama i nešto kao udarac u prazno. Na časak se ukočio, duboko dišući, i onda se odvojio od njih, telo je iskrenuo na jednu stranu, osećajući da u njemu narasta kancerozno nezadovoljstvo. Ostao je tako ispružen, žmureći, obuzet nekom neodređenom obamrlošću, mračno osećajući da će one opet početi da se meškolje i sopću. Napokon je ustao, ošamućen, i ne osvrnuvši se ušao u kupatilo: da više spavam.

Mario Vargas Ljosa, Razgovor u katedrali, prevela Jasna Bunjevac Sotelo, Beograd, 1984.