Margerit Jursenar: „Hadrijanovi memoari“ (odlomak o jednoj ljubavi)

Trudim se da ponovo uhvatim kolutove dima i sedefaste mehure sapunice, kao u dečijoj igri. Ali lako je zaboraviti… Toliko je stvari prošlo od tih laganih ljubavi da im bez sumnje potcenjujem slast; a naročito rado poričem da sam ikad zbog njih patio. Međutim, od svih tih ljubavnica bila je bar jedna koju sam slatko voleo. Bila je tananija i čvršća, nežnija i tvrđa od ostalih; njen vitki, obli stas podsećao je na trsku. Uvek sam uživao u lepoti kose, tom svilastom i talasastom delu tela, ali kose većine naših žena su kule, lavirinti, čamci ili zmijska klupčad. Njena kosa je pristajala da bude ono što ja volim: grozd u doba berbe ili ptičije krilo. Ležeći na leđima, oslanjajući svoju gordu glavicu na mene, pričala mi je o svojim ljubavima sa izvanrednom bestidnošću. Voleo sam njen bes i njenu ravnodušnost u zadovoljstvu, njen probirački ukus i žestinu sa kojom je razdirala dušu. Znao sam da je imala ljubavnike. Na tuceta. Više im nije znala broja; ja sam bio jedan od saučesnika koji ne zahtevaju vernost. Zaljubila se u igrača po imenu Batil, tako lepog da su sve ludosti unapred bile opravdane. Grcala je njegovo ime u mom naručju; moje odobravanje vraćalo joj je hrabrost. U drugim trenutcima mnogo smo se smejali zajedno. Umrla je mlada, na jednom nezdravom ostrvu, kuda ju je prognala porodica posle razvoda koji je izazvao skandal. Milo mi je zbog nje, jer se plašila starenja, ali tako nešto ne osetimo za one koje smo zaista voleli. Trebalo joj je strašno mnogo novca! Jednog dana mi zatraži da joj pozajmim 100.000 sestercija. Doneo sam joj ih sutradan! Ona sede na zemlju, sitnog lica, čistih crta, kao u devojčice koja se igra piljaka, prosu kesu na ploče poda i poče da deli blistavi brežuljak na gomilice. Znao sam da za nju, kao i za sve nas rasipnike, ti zlatnici nisu teturavi novci sa likom Cezara, već čarobna materija, lična moneta neke himere sa žigom igrača Batila. Ja više nisam postojao. Bila je sama. Skoro ružna, nabirajući čelo sa ljupkom ravnodušnošću prema sopstvenoj lepoti, računala je i preračunavala na prste, sa izrazom đačeta, teške zbirove. Nikad me nije u tolikoj meri očarala.

Izvor: Margerit Jursenar, Hadrijanovi memoari, prevela Ivanka Pavlović, Novosti, Beograd, 2004.

 

Fotografija: Aurelio Amendola, Berninijev hermafrodit, 2018. (link)