Film „Boja nara“ Sergeja Paradžanova

Jermenski reditelj Sergej Paradžanov snimio je film Boja nara 1968. godine. Film je niz poetskih slika više nego narativ koji svedoči direktno o životu jermenskog pesnika, monaha i trubadura, čiji je pseudonim bio Sajat-Nova ili Kralj pesnika. Sajat-Nova (1712-1795) je pisao na jermenskom, gruzijskom i persijskom jeziku pesme o ljubavi. Rođen je pod imenom Harutjan Sajatjan.

Reditelj je inspiraciju za svoj film pronašao u jermenskom minijaturnom slikarstvu, u crtežima koji su ukrašavali stranice mnogih manastirskih knjiga, u folkloru, kao i u samom pesništvu Sajat-Nove.

Uloga pesnika, koji je u filmu punom lirskih elemenata prikazan kroz faze svog fizičkog, emotivnog i duhovnog formiranja, dodeljena je glumici Sofiko Chiaureli. Ona igra šest uloga koje pripadaju i muškim i ženskim likovima.

U nastavku objave sledi film Sergeja Paradžanova, kao i četiri pesme Sajat-Nove koje je prevela Jadranka Dubak i za ovu priliku ih ustupila. Pesme su date u prevodu sa ruskog. Na ruski su ih sa jermenskog preveli Valerij Brjusov i K. Lepsterov.

I

U životu neću uzdah nijedan da pustim, dok si ti moja duša!
Ispunjen živom vodom, zlatni si sasud ti meni!
Sešću, ti ćeš me pod sen ostaviti, u pustinji – mom staništu!
Saznavši greh moj, ubi me: ti si moj sultan i moj kan.

Ti sva si – raskošni čempres: lice je tvoje divan atlas;
Jezik tvoj je sladak, a usta medna, a zubi biser i dijamanti!
Tvoj pogled je sjajan sasud od bisera, smaragda, topaza.
Ti si brilijant! Crveni dragulj iz indijskih zemalja za mene si ti!

Kako tugu da sputam? Ili je srce postalo stena?
Ah, izgubih razum! Mojim venama sad teku suze!
Ti si novi vrt, i u tom vrtu, iz senke raskošnih ruža,
Daj da se o tebi brinem: lepota polja si meni!

Opijen ljubavlju, ne spavam, ali srce spi, ispunjeno tobom:
Sva bogatstva sveta pored tebe su ništavna!
Sa čim dragano, tebe da poredim? Sve, sve je rečeno davno:
Konj – Raš od ognjenih talasa, stepska košuta ti si meni!

Govori sa mnom makar na tren, budi dragana Sajat-Nove!
Ti obasjavaš svet, ti si štit suncu sred plavetnila!
Ti si ljiljan u dolini, i cvetak purpuran usred trave:
Karanfil, ruža, majčina dušica, majoran ti si moj!

II

U tuđini slavuj sam ja, a kavez zlatan si ti!
Prošetaćeš, po crvenom tepihu, lice moje držaćeš ti!
Tvoj obraz je aleja ruža, kao divnog raja odraz si ti!
Molim te kao šaha; al` ćutiš, ne odgovaraš mi ti!
O, draga moja! Uđeš u vrt i okom zapališ cvet:
Oči tvoje ognjem gore, moćnom lepotom…
Niko nije tako tanano hodio, kao što ideš ti i pališ svet!
Biću tvoj rob! Ja jesam rob tvoj, ne krijem!
Stavi me kraj svojih dveri: da u tamnici stradam i bdijem!
Živ sam il` ne, ne znam ni sam, ali zbog tebe bolujem!
Kao more, kao Araz, nemam mira: o, za sve si kriva ti!
Tvoje je lice milo, ko ga je video, zarobljen ostaje,
Mada si odbacila mene, i rekla svoje.
Okrenula se, otišla – tugu nisi čula koja ne prestaje.
Život daruješ, samo mi, kao carica, zapovedi.
Sajat-Nova će plačući reći: „Ne lijem suze, dok mogu,
Trpeću strah i žalost svoju, dok mogu.
Na piru tebi ću pevati, dok mogu.
O, kad bi sa mnom, zlatna tamburo moja, došla na pir,
sva u svom sjaju, koji ne bledi!“

III

Kao mač, tvojih je grudi nar!
Pliš tvojih ramena – divan je dar!
Kraj vrata drage da legnem bih bar!
Celivam prašinu i pevam!

O, tvog atlasa čujem zvuke!
Daj da ispijem čašu tvoje ruke,
Iscelenje tražim da zameni muke,
Ja volim, patim i pevam!

Nisam baštovan ove noći,
Zar će tajna ova proći?
O, slavuju, gde je ruža? „Ode!“ –
Reći ću trnu i opet zapevati.

Ti si pesma! I zvonko slovo!
Ti si himna! Molim se ponovo!
Pesnika ovog vrt što sja!
Gle, tugujem, i pevam ja.

IV

Smrt će doći nepozvana, – sebi krov tražim.
Za one zle i niske, ja tešku reč tražim.
Šta će mi minulo vreme! Nove obale tražim.
Mir upokojenima! One, koji će me čuti, tražim.

Ja opevam ljubav. Odakle stiže taj dar moj?
Od njega razum gori, sav sam u vatri plamenoj.
Mirno, mati moja,  počivaj u tišini zagrobnoj!
Sa mlekom upih ovaj dar. Mlečne izvore tražim.

Kako vodenice nema bez vode i pesmu nešto pokrene.
Pesma za tren razum pomuti, u bezumlje vodi mene.
U kolo ružinih latica srce preokrene.
Ne poštujem moćne, niti među znanima činove ištem.

Jedva zadržavam krik na ljubavnoj pučini.
Osećam: nemam snage, huče talasi, skriće me na mah.
Pesničko majstorstv dostigao nisam, meni se čini.
Učim još i bolje majstore tražim.

Pesme, kao plamen, srce mi spališe,
I razum prohujao kao vihor; dušu, telo mi spališe.
Plači Sajat-Nova, kuni ovo zlo, bezumniče.
Ko ne čuje pesmu za njega ne marim. U svetu svoj ulov tražim.

V

Moj svet – otvoren je prozor, od njegovih sam svodova umoran,
Ako ga gledam – raniće me, od usijanog gvožđa sam umoran,
Juče je bilo bolje nego danas, od sutrašnjeg dana sam umoran,
Čovek nikad nije postojan – od veselja sam umoran.

U bogatstvo se ne treba pouzdati jer nestane sa slavom koju nosi,
Dobar je onaj čovek u kojeg se pouzda čitav svet,
Svet neće ostati nama, kažu mudraci,
Hoću da odletim ko slavuj – od vrtova sam umoran.

Ko kaže da ću živeti od izlaska do zalaska sunca?
U rukama je gospodnjim dolazak i odlazak sa ovog sveta.

Istina moja zato sebi ne probija put, jer namnožila se ljudska laž
Dvadeset ljudi izdržavati jednog roba ne mogu – od gospode sam umoran.

Provodimo li vreme u veselju, svet neće nama ostati,
Sinovi Adamovi! Prokleta će biti vaša vernost i iskrenost vaša,
Kraj je mom strpljenju, trpeti ne mogu zle jezike,
Prijatelji moji se u neprijatelje pretvoriše – od tuđinaca sam umoran.

Reče Sajat-Nova: Povećah brige, ne dođe mi spas,
Prohuja davno slava moja, sad čemer ovlada,
Ko slavuj plačem, na ruži se bodlje umnožiše,
Ne daju ružama da na vreme procvetaju  – umoran sam uklanjajući ih.

Prevela (1-4) Jadranka Dubak
Prevodilac poslednje (5. pesme) je nepoznat


Posted

in

by