Šest oda Džona Kitsa iz 1819. godine

Početkom 1819. godine Džon Kits napušta svoj dotadašnji posao i odlučuje da se posveti isključivo stvaranju poezije. Isprva pokušava da završi odu Hiperion ali ubrzo odustaje i započinje novi ciklus pesama. Te godine napisao je šest oda, od kojih je jedino „Oda jeseni“ bila završena u septembru a ostalih pet verovatno u maju 1819.

U nastavku slede svih šest oda, od kojih su Oda slavuju, Oda bezbrižnosti (u nekim prevodima i Oda indolenciji), Oda melanholiji i Oda psihi date u prevodu Danka Anđelinovića iz 1960. godine, što će čitaoci primetiti, naročito po određenim leksičkim odlikama prevoda. Oda grčkoj urni i Oda jeseni data je u prevodu Vladete Košutića iz 1968. godine.

Na blogu A . A . A možete čitati detaljnije analize pesama Oda jeseni i Oda grčkoj urni. Takođe, Kits je poslužio i kao inspiracija za jednu pesmu poljske pesnikinje Eve Lipske. Najzad, treba nešto reći i o likovnim prilozima u ovoj objavi. Kits je prikazan na nekoliko portreta, što ulja na platnu, što crteža. Tekst o njima nalazi se posle oda, na kraju objave.

ODA SLAVUJU

Boli me srce, san klonuća mori,
Ko da se napih divlje živoline,
Il’ ispih do dna opoj ponajgori,
Il’ ko da padoh Leti u dubine:
Ne jer ti usud zavidim presretni,
Već jer me sreći puna sreća tvoja,
Da ti, o šumska Drijado krilata,
Kroza splet poletni
Zelene bukve i sjena bez broja,
Proljeću pjevaš, laka i grlata.

Htio bih gutljaj vina! što je bilo
Hlađeno dugo zemlji u bezdanu,
S okusom Flore, zelen s polja pilo,
Provanse pjesmu, ples, radost sunčanu!
Oh, želim čašu vina topla, gusta,
S Juga i punu rujne Hipokrene,
Da rub joj kipi biserastim zrakom,
A purpurom usta:
Da mogu ispit, nek nevidan svene
Život mi s tobom zavit šumskim mrakom.

Daleko svenut, iščeznut, nestati
I smetnut s uma što nikad ne znade
Ti među lišćem, kako čovjek pati
I zgara čujuć gdje svak jada jade;
Gdje kljenut trese zadnje kose sijede,
Gdje mladost blijedi, kopni i umire,
Gdje mislit znači biti prepun boli,
Gdje zdvojnošću blijede
Olovne oči, gdje lijepost samire,
A ljubav sutra dočekat ne voli.

Otale! k tebi želja letjet mi je,
Bez leoparda i bez kola Baka,
Već na nevidnim krilima poezije,
Prem tu me drži, priječi misao svaka:
I već sam s tobom! noć mekoća mije,
Kraljica Luna možda je na tronu,
U krugu svojih svih zvjezdanih Vila;
Al’ svjetlosti nije,
Van te što s daškom s neba tiho klonu
Kroz zelen-tamu vrzom s bezbroj krila.

Kakvo mi ne znam pod nogama cvijeće,
Nit kakav nježni miris kiti grane,
Al’ kroz mrak svaki, što mirisan slijeće
Pogodim darak dobe rascvjetane:
Divljega voća, guštare i trave,
Bijeloga gloga, šipka i ljubice,
Što skrita lišćem vrlo brzo svene;
I kćerke ubave
Svibanjske – pjane od rose – ružice;
Mrmore baja ljetne noći snene.

I tamu slušam: nekoliko puta
U Smrt sam blagu zaljubljen gotovo,
I zvah je rimom zamišljenih ćuta,
Da splije blago disanje mi ovo;
Ljepše no ikad sad me mrijet snalazi,
U ponoć nestat bez boli u sebi,
Ti dokle poješ dušom zanesenom
U ovoj ekstazi!
Ti još bi pjevo, ja te čuo ne bi’
I na tvoj rekvijem postao bih busenom.

Rođena nisi smrtnom, vječna ptico!
Nit porod gladni, da ti zator bude;
Tvoj pjev bje slušan, što mi noćas klico,
U drevno vrijeme od cara i lude:
Možda to isti pjev je, što put nađe
U srce Rute, kada tužne zjene
U tuđem žitu, dom svoj plačuć, staja;
Pjev što često sađe
Na čarni prozor, otvoren na pjene
Opasnih mora vilinskog beskraja.

Beskraja! to je prava riječ ko zvono,
Što od tebe me zove mome meni!
Zbogom! jer mašta splest ne može ono,
Što, misle, kadar taj vilenjak sneni.
O, zbogom! zbogom! tužni pjev ti vene,
Prelazeć travnik, preko vode plije,
Do boka humka: da već na dubravam
Nijem, pokopan svene:
Je l’ to san budni il’ sanja vizije?
I nesta pjesme: – bdijem ili spavam?

ODA MELANKOLIJI

Ne idi k Leti, ni jedića brati
Čvrst koren – otrov za njezina vina;
Ni velebilja, blijedo čelo da ti
Cjeliva – grozd što voli Prozerpina;
Tis-boba vijenac nek te ne ovija;
Balegar ne daj, ni mrtvačka glava,
Ni meka sova, da s tvoje Duše
Žalobne druzi bolnih misterija;
Sjena vrh sjena već će doć sna plava,
Da duše budne boli ti poduše.

Al’ kada s neba nenadano pane
Melankolija, kao oblak plačni,
Što kruni cvijeće sve, što na pol sane,
A na hum zelen svoj plašt baci mračni
Aprilski; tad bol iz ruže jutrene
Zasiti svoj, il’ s dugom s mora slana,
Il’ pun nek božur bogatstva ti toči,
Il’ kad ti ljuba nježno smršti zjene,
Za ruku prim’ je, nek bjesni lagana,
– I žedno pij joj, pij, predivne oči.

S Ljepotom ona stanuje – s Ljepotom
Što umrijet mora; Radost ruku ima
Uvijek na usni zboreć – zbogom; potom
Slast boli bliza, da otrov ustima
Pčelinjim stvori: U hramu Naslade
Melankolije carsko je svetište,
Nevidno svima, van tom, što na jaku
Jeziku smečit grozd Radosti znade;
Moć njena će mu dušu da pritište,
Njen trofej bit će viseć na oblaku.

ODA PSIHI

Boginjo! počuj ovaj pjev bez sklada,
Iz slatkog žara i spomena draga,
Što vre – i prosti, da ti tajne sada
U uha pojem školjkasta i blaga:
Sigurno sanjah, il’ zar vidjeh danas
Krilatu Psihu otvorenih zjena?
Kroz šumu lutah, i kad ostavlja nas
Najednom miso, zatreptih ko sjena,
Videć dva bića, gdje bok pokraj boka,
U travi leže pod krovom mrmora
Lišća, a cvijeće dršće kraj žubora
Potoka laka toka:
Međ’ cvijećem svježa korijenja, a oka
Mirisnog, plavog, boje srebrn-bijele,
Purpurna pupa – ležahu duboka
Daha u travi: krila im se žele,
Ne ljube usne, al’ – zbogom – ne vele,
Ko da ih dijele meke ruke drijemne,
Cjelove prošle nadcjelivat spremne,
Kroz nježnu ljubav što sjaj zore nosi:
Krilatog dečaka poznadoh, što spava;
Ali ti, sretno, sretno grle, tko si?
Njegova Psiha prava.

Rođena zadnja, vizijo najljepša,
Olimpske vlasti svele nemilice!
Od zvijezde Feba na nebu još ljepša
Il’ večernjice – nebeske krijesnice;
Ljepšoj ti od njih nitko hram ne pruži,
Nit oltar cvijećem kiti;
Nit zbor ti nježni djevica ne tuži
Kad sat noćni hiti;
Nemaš ni frule, lutnje, glasa, kada,
U kadilniku da ti tinja,
Svetišta, luga, ni proroka, pa da
Proriče žarki san mu usna sinja.

Presjajna! prem za zavjete predane
Prekasno, kasno za zvuk lire mili,
Zborišta kad su bile šuma grane,
Kad vatra, voda i zrak sveti bili;
Ipak u dane, što daleko tako
Od sretne dobe, – ja ti krila sjajna
Nad Olimpijcim’ sveilim vidim lako
Pršit – i pjevam od zanosa tajna.
Daj, da ja budem tvoj hor, te da tužim
U noćne sate;
Tvoj glas i lutnja, frula, s kadilnika
Miris što slatko tinja;
Svetište, lug i prorok snena lika,
Kom žari usna sinja.

Jest, tvoj svećenik bit ću, hram ti dići
Negdje u tajnom mjestu svoga uma,
Gdje s granjem misli slatka bol će nići,
Ko borje šumit s vjetrom mjesto šuma;
Okolo svud će tvoj lug taman vele
Gorama divljim prekrit sve gromade
I tu će ptice, lahor, vrutci, pčele
Ljuljuškat u san na šušnju Drijade;
I tu, gdje mir se na daleko pruža,
Isplest ću od ruža
Svetište prućem mozga, koji misli,
S pupovim, zvoncim, zvijezdama bez imena,
Od sveg što mašta vrtlarica smisli,
Što gajeć cvijeće vječna je promjena:
Tu će ti biti mekana naslada,
Otvoren prozor noći
I baklja, sve što sjene misli svlada,
Da ljubav može doći.

ODA BEZBRIŽNOSTI

I

Oni ne siju, niti žanju…

Pred zoru jednom tri ugledah lika,
Prignuta vrata, drže se za ruke;
I mirne bočke kreću kao slika,
U bijelu ruhu, sandalama bez buke;
Prođoše kao slike s mermer-urne,
Ako je vratiš, gledaš sa svih strana;
Prođoše opet, ko da se okrene
Još jednom urna i okolo zurne;
Čudne mi bjehu, – ko onom kom znana
Fidije ruka, – već viđene sjene.

II

Kako to, sjene, da vas ne poznadoh?
Kako ste došle u šutljivu ruhu?
Zar u nijem, tajni neki splet upadoh,
Otmete da mi u bescilju gluhu
Bezbrižne dane? Snen bje čas bez želja,
Slabilo bilo, da mi oči krije
Blaženi oblak, ljetne bezbrižnosti,
Bol bestrn, vijenac bez cvijeta veselja;
Oh, zašto niste iščezle – da mi je
Duh miran od sveg – van od ništavnosti.

III

I treći put prođu i okrenu
vaka mi trenom lice, te ih nesta:
Slijedit ih tad me plamen želje krenu
I imat krila, jer ih poznah smjesta:
Ljepojka prva – Ljubav joj je ime,
Ambicija druga, bljeđanih usnica,
Vijek budna, oko umorno joj sija.
Ta treća, koju ljubim srcem svime,
Prem na njoj mnogi prijekor, okrutnica,
Moj demon, znadoh, to bje – Poezija.

IV

Nestaše, i ja, zbilja, željah krila:
O, ludost! Što je Ljubav? Gdje je ona?
Ambicija jadna nju je porodila
Ljudskoga malog srca febra bona;
A Poezija? – Ne, ni ona nije
Sreće mi dala ko podnevi sneni,
Il’ suton mednom kad bezbrigom plavi;
O, život jedan bez muka da mi je,
Da ne znam ništa o mjeseca mijeni;
Nit šta za trudni čujem razum zdravi.

V

Još jednom one prođu; – zašto, jao!
Moj san je bio vezen sanjom mraka,
A duša travnik, gdje cvat cvijeća cvao,
Nemirnih snova i drhtavih zraka:
Oblačno jutro bješe, al’ bez kiše,
Trepavke prem mu pune majskih suza;
List novi loze po oknu mi pade,
Mđ’ pupovima toplim drozd bigliše:
O, Sjene! vrijeme – zbogom – reć je sade!
Niz vaše skute suza mi ne puza.

VI

Tri Sjene, zbogom! dići glave moje
Vi niste kadre s trave svježe, meke!
Ne želim biti hranjen od makoje
Hvale, ko maza čulne šale neke!
Nestan’te, bud’te snenih urna slike,
Na maske nalik. Zbogom, noć mi natka
Vizija dosta, te ja imam svoje,
A dan mi mnoge doda raznolike;
Nestan’te, Sjene! u oblak od moje
Bezbrižne duše – zavijek bez povratka!

ODA GRČKOJ URNI

Ti večno nevina, nevesto spokoja!
Odojče tišine i sporih časova,
ti, pevaču šumski, što kroz usta tvoja
navire poj lepši od naših stihova:
kakva bajka cvetna oko tvojeg boka
ovi u dolini Arkadije zlatne
bogove i smrtne ljude u isti mah?
Ljudi i bogovi ko su? Nepodatne
device te ko su? Beg, bitka žestoka?
Kakve su to frule? Kakav zanos plah?

Pesme što čujemo drage su, al draže
još su nečuvene, i stog nek zaječi,
frule, ne za uvo već što može blaže,
svirka duhu našem sa pesmom bez reči.
Pod stablima nećeš, o mladiću lepi,
stati s pesmom, niti stabla će da mru:
smeli ljubavniče, blizu svrhe ti si,
a ne ljubiš dragu, no zato ne strepi,
volećeš večito večno mladu nju.

Srećne, srećne grane! Nikad lišće vedro
neće vam proleću reći zbogom žalno;
o sviraču srećni, nesmoren i štedro,
sviraćeš na fruli nove pesme stalno;
večna ljubav, večna, srce nek prevlasti,
uvek strasno i za uživanje orno!
Večno zadihana, večno mlada žud,
slobodna od iga svake ljudske strasti
kad nam srce klone gorko i umorno,
a orosi čelo grozničava stud.

Ko su ljudi ti što u hram idu trajno?
Kojem žrtveniku, žrecu tajanstveni,
vodiš tu junicu što muče očajno,
svilenih bokova cvećem okićenih?
Gradić pokraj reke il na žalu što je,
il na bregu s mirnim zamkom u samoći,
tog smernoga jutra što napušten bi?
O gradiću, večno uličice tvoje
biće tihe… niko nikad neće doći
da nam kaže zašto pust ostade ti.

Grčko remek-delo! Sa jasnim držanjem
devica i ljudi koji mramor diče,
s ugaženom travom i sa šumskim granjem:
mučiš misli naše, ćutljivi obliče,
kao večnost. Hladna pastoralo, traješ, –
dok smrt pokolenja lišava životat
kao svedok večni slušajuć tuđ vaj –
da čoveku kažeš prijateljski da je
lepota istina, istina lepota,
i to je na zemlji sve, čoveče, znaj.

ODA JESENI

Doba magle, doba berićeta štedra,
drugo zrelog sunca omiljena ti,
da skupa blaženstvom ispunite nedra
lozi oko slamnog krova što se svi:
da jabuke pognu mahovinom grane
obrasle, da sočnost u plodu se stiče;
da krupnjaju tikve, lešnik letorast
da zajezgra slatko, i da stalno niče
pozno cveće, da bi pčele užurbane
pomislile da će večno trajat dane
toplo leto što im puni saća slast.

I ko te ne vide u obilju tvome?
Ponekad pronaći može tebe svet
gde nehajno sediš na guvnu žitnome
dok ti vejalica vije vlasi splet;
il na nepožnjetoj brazdi, srpa vita
štedeć upleteno cveće sa svih strana,
gde mirisom bulki opijena sniš;
katkad gde pabirčiš, poljem ponosita,
prelazeći potok, klasjem ovenčana;
il gde uz muljaču jabuka, stišana,
satima nad samotokom bdiš.

Gde su sad proleća pesme zanesene?
Al ti svoj sklad imaš, ne misli na njih:
Dok nežnu smrt dana oblaci rumene
a strništa odsjaj ružičast i tih,
tada tugovanka komaraca laka
nad vrbama lebdi, čas jače čas tiše,
po tom kako vetrić živne ili mre;
i krupna već jagnjad bleje s brežuljaka:
cvrče iz živica popci što se skriše,
crvendać iz vrta zvižduće sve više,
cvrkutavo jato lasta nebom gre.

Slikar Džozef Severn (Joseph Severn) je između 1819. i 1823. godine naslikao nekoliko Kitsovih portreta, a i bio je njegov saputnik kroz Italiju. Po saznanju da boluje od tuberkuloze, Kits odlazi u Italiju zbog odgovarajuće klime gde mu društvo pravi Severn. Međutim, Kits umire nakon tri meseca u Rimu. Iza tog prijateljstva ostalo je mnoštvo pisama (koje je Severn upućivao drugima, izveštavajući ih o pesnikovom zdravlju), kao i portreta. Možete ih čitati ovde.

Posle Kitsove smrti, Severn je nastavio da boravi u Rimu, izdržavajući se kao slikar čija su dela obuhvatala različite tematske celine. Sahranjen je pored Kitsa na protestanstkom groblju u Rimu. Pored njega, Kitsove portrete, u formi crteža, ostavili su umetnici čija je dela moguće videti na sajtu Nacionalne galerije portreta u Londonu (National Portrait Gallery). Kitsov i Severnov grob simbolični su: na jednom je lira, na drugom paleta. Na Kitsovom grobu uklesano je, po njegovoj želji:

Ovde leži onaj čije je ime upisano na vodi.

Izvor 1: Džon Kits, Stihovi, preveo Danko Anđelinović, Nolit, Beograd, 1960.

Izvor 2: Antologija pesništva evropskog romantizma, priredio Miodrag Pavlović, Prosveta, Beograd, 1968.

Slika: Džozef Severn, Portret Džona Kitsa, 1819.