I

Naši su životi – Švajcarska –
Tako tihi – tako hladni –
Dok u čudno popodne neko –
Alpi svoj veo ne razmaknu
I ugledamo – Daleko!

Italija je s one strane –
Mada ko stražar između –
Alpe svečane –
Alpe sirenske –
Vječito čuvaju među!

II

I Pročelje i Začelje
Sjećanje – ko Kuća – ima –
A i Tavan isto tako
Sa Smećen i Miševima.

Zatim Podrum dublji nego
Što i jedan Zidar sanja –
Pripazićeš da Dubina
Njegova nas ne proganja –

III

Tišina sve je što nas plaši.
U glasu – Spasa je klica –
Al Tišina je beskonačno.
Ono je lišeno lica.

IV

Ako mi poklopac s glave ikada
Spadne i mozak pusti vani
Drug će otići gdje pripada
Bez ikakvog miga s moje strane,

Svijetu, ako to vidi, znano
Biće da je umu moguće
Da živi daleko izvan kuće
Duša je tamo – neprestano.

V

Moj život – Puna puška – bješe
U ćošku – Sve Vrijeme –
Dok vlasnik prođe – i utvrdi
Ko sam – i ponese Me –

I sad skitamo Šumama Carskim –
I sad lovimo Srnu –
Kad njemu u čast progovorim –
Planine odjek vrnu –

Kad se smiješim – Dolina biva
Puna srdčanog sjaja –
Ko da je Lice Vezuva svoju
Radost reklo do kraja –

Kad Noću – nakon dobrog Dana –
Kraj Gospodara bdim –
To mi je slađe no da Perjan
Dušek dijelim s Njim –

Ko Njega mrzi – smrtno ga mrzim –
Niko se ne pomakne –
Kad moje Žuto Oko ga – ili
Moj žestok Palac takne –

Mogu živjeti duže od njega –
On duže no ja mora –
Jer imam tek moć da ubijem –
A nemam moć da mrijem –

Izvor: Emili Dikinson, Poezija, preveli Jasna Levinger i Marko Vešović, Svjetlost, Sarajevo, 1988.

Slika: Emili Dikinson sa dvadeset godina ili oko 1850.