Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.

Rastrzana tako među snom i javom,
gledajući kako nepomično bdije
taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.

Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
ni sad ispijena ta čemerna čaša,
i svirepi otrov jedne ironije;

I da će nas večno strasna prošlost naša
u nemirne noći da trgne i seti,
kao zveket lanca starog robijaša.

Surovi će dani doći i uzeti
svaki po svoj deo od srca što bunca,
što želi, što moli; a ti ćeš se peti;

Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
pružajući ruke i vapijuć: Sunca!

I tako ti dani bez sreće i mete,
odnoseći svoj deo stradanja i suza,
kao gavrani će kraj nas da prolete,

I ne pokidavši ni jednu od uza
što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
za nama i gleda na nas ko Meduza.

Slika: Leon Spiliar, 1908.