Film o Džonu Kitsu: „Bright Star“

Film Bright Star režirala je Džejn Kempion, australijska rediteljka, autorka filmova Portret jedne dame i Klavir, dva filma koja su za naš kontekst najbitnija. Treba obratiti pažnju na značaj tišine u njenim filmovima između dve reči protagonista. Takođe i na interpretaciju junakinja.

Pisanje o ovom filmu uklapa se u seriju objava o engleskom romantičarskom pesniku i odnosi se na njegovu ljubav – u filmu visokostilizovanom, naročito kada su u pitanju kostimi i ambijent u kakvom volimo da zatičemo pesnike toga doba – sa Fani Braun, a pre odlaska u Italiju na lečenje od tuberkuloze koje se ispostavilo kao fatalno.

U filmu Bright Star sudbina junaka nije romantično ili slobodno interpretirana, bez obzira na sve spoljašnje okolnosti koje ne idu upravo napisanom u prilog. Interpretacija događaja, iako se drži činjenica, obogaćena je bajkovitim elementima koji ne smetaju estetskom čulu i konačnom utisku.

U nastavku sledi trejler filma, kao i pismo koje je Džon Kits uputio Fani Braun. Film je snimljen 2009. godine i dobio je ime po istoimenoj Kitsovoj pesmi.

Bright star, would I were stedfast as thou art –
Not in lone splendour hung aloft the night
And watching, with eternal lids apart,
Like nature’s patient, sleepless Eremite,
The moving waters at their priestlike task
Of pure ablution round earth’s human shores,
Or gazing on the new soft-fallen mask
Of snow upon the mountains and the moors –
No – yet still stedfast, still unchangeable,
Pillow’d upon my fair love’s ripening breast,
To feel for ever its soft fall and swell,
Awake for ever in a sweet unrest,
Still, still to hear her tender-taken breath,
And so live ever – or else swoon to death.

Zvezdo, da umem kao ti da sjam,
ali ne sam u zavodljivoj tami,
da sledim večnim okom večni plam
ko bonik kog san u prirodu mami,

da budem voda koju vuče tok
da čisti zemlju prljanu ljudima,
i gledam masku sveta novu, dok
na gorski vrh je snegom stavlja zima –

ne – još bih čvrsto, još bih bez promene
grudima drage da se svijem bliže
da je osetim, čujem kako diše,

da neumorno slast bude uz mene,
još, još da slušam te pokrete, nem,
da tako večno živim – il da mrem.

Prevodilac nepoznat

Svetla zvezda je sonet napisan između aprila 1818. i oktobra 1819. godine. Pojedini proučavaoci Kitsovog dela smatraju da je Kits započeo pesmu pre nego što je upoznao Fani Braun (to se desilo, prema prepisci, između septembra i novembra 1818.) ali ju je tokom veze sa njom dovršio i dao joj oblik u kome je došla do nas. Pesma je zvanično objavljena tek 1838. godine, sedamnaest godina posle pesnikove smrti.

Najslađa Fani,

Plašiš se ponekad da te ne volim potpuno. Što te više upoznajem, to te više volim. U svakom pogledu – čak je i moja ljubomora bila agonija ljubavi, a u najžešćem nastupu spreman sam i da umrem za tebe. Dosađivao sam ti suviše. Ali zbog ljubavi. Šta ja tu mogu? Ti si uvijek nova. Tvoj posljednji poljubac je uvek najslađi, posljednji osmjeh najsjajniji, posljednji pokret najljupkiji. Kada si juče prošla kraj moga prozora, ispunila si me takvim divljenjem, kao da te prvi put vidim. Jednom si, blago negodujući, rekla da volim samo tvoju ljepotu. I ima li u tebi i nečeg drugog? Zar misliš da ne vidim srce koje svoja krila podvezuje zbog mene? Nikakve prepreke nisu ni za trenutak tvoje misli mogle da okrenu od mene. To može da žalosti koliko i da raduje – ali, neću govoriti o tome. Čak i da me ne voliš, ne bih mogao da ti uskratim svoju potpunu odanost: koliko su samo snažna moja osjećanja kada znam da me voliš. Moja duša je bila nezadovoljna i uznemirena, duša smještena u tijelo suviše tijesno za nju. Nikada nisam osjetio da moja duša uživa u nečemu tako potpuno kao u tebi. Kada si tu, moje misli nikud ne odlutaju: ti uvijek zaokupljaš sva moja čula. Briga za našu ljubav koja izbija iz tvoga posljednjeg pisma, čini me neizmjerno zadovoljnim: ipak, ne smiješ dozvoliti da te takve misli muče.

S Braunom je gotovo, ali tu je gospođa Vajli, kad ona ode, svanuće mi. Pozdravi tvojoj majci.

S ljubavlju, tvoj Dž. Kits.