Pet pesama Aleksandra Bloka

RUSIJA

I u snu si čudna i sjajna.
Tvoje odjeće – ko se dotakao?
Sanjarim, a iza snova – tajna,
U tajni, Rusijo, vidi te svako.

Rusija se vodama ovi,
Prašuma je mnoga dotakla,
Tu su blatišta i ždralovi
I mutan pogled u ludaka.

Po tebi razni narodi brode,
Iz kraja u kraj, svuda se stvore,
I burno kolo noću vode
Pod sjajem sela što vatrom gore

Tu gatara ima i čuda
Što vračaju travom u poljima,
A s đavolima vještica luda
Igra se na drumskim smetovima

Tamo suluda krene mećava
Do krova gdje se život svio
I djevojka za druga rđava
Ispod snijega oštri sječivo

Tvoje staze i sva raskršća
Prosjačkim su štapom izrovana
A oluja kroz gipka pruća
Pjeva legende prošlih dana

Ovdje saznadoh u snu bez sreće
Bijedu svoje otadžbine
I u dronjcima tvoje odjeće
Golotinju duše krijem.

Stazu tužnu, s noćnim maglama,
Do stara groblja sam utabao,
Tamo bih nekad, međ krstačama,
Otegnutu pjesmu zapjevao.

I ne sjećam se, nisam shvatao
Za koga pjesmu pjevah tada,
U kog sam boga vjerovao,
Za kojom curom srce strada.

Živu si dušu odnjihala,
Rusijo, na svojim širinama,
A ipak nisi uprljala
Prastaru čistotu što sija nama.

Sanjarim – a iza snova: tajna,
U tajni, Rusijo, vidi te svako,
I u snu si čudna i sjajna,
Tvoje odjeće – ko se dotako?

29. septembra 1906.

DRUGO KRŠTENJE

Vrata mi mećave otvaraju,
Zamrzla se soba moja,
U snijeg će da me okupaju –
Ponovo biću kršten ja.

Znam da u nov svijet uhodim,
Među ljude i među brige.
Znam: put ka raju one vodi
Koji teška zločinstva čine.

Tako sam umoran od ženske laske,
Na zemlji što se lagano hladi.
I dragocjeni kamen mećave
Ko ledenica sjaji na glavi.

I ponos novog krštavanja
Srce mi je ledom obavio.
Ti obećavaš još trajanja?
Prorokuješ proljeće divno.

No, pogledaj – srce se veseli!
Zagradio sve je snijeg tvrd.
Nema proljeća, ja ga ne želim:
Treće krštenje biće: smrt.

3. januara 1907.

RAVENA

Sve trenutno, i sve smrtno,
U vekovima si sahranila.
Ti, kao mladenac, spavaš, Raveno,
večnosti snene u rukama.

Kroz vrata rimska robovi
Ne unose već mozaik
I dogoreva pozlata
Na zidovima hladnih bazilika.

Od tihih poljubaca vlage
Nežniji je grubi svod grobnice,
Gde zelene sarkofazi
Monaha svetih i carica.

Mučaljive su odaje grobne,
Sen i studen na pragu njihovom,
Da crni pogled blažene Gale,
Probuđen, ne bi kamen sažegao.

Meteža bojnog i uvreda
Zaboravljen je, zbrisan krvavi trag,
Da vaskrsli glas Plakida
Pevao ne bi strasti minulih leta.

Daleko se povuklo more,
I ruže okovaše talas,
Da u grobu usnuli Teodorik
O buri života ne bi maštao.

A pustoš vinogradska,
Kuće i ljudi – sve sam grob
Samo bronza toržestvenog latinskog
Na pričama peva, kao truba.

Samo u netremičnom i tihom oku
Devojaka ravenskih, pokatkad,
Tuga o moru nepovratnom,
Kao bojažljiva niska, mine.

Po noćima samo, nad doline se nadnoseći,
Vekova dolazećih motreći hod,
Senka Danteova s profilom orlovskim
O Novom Životu peva.

1909.

PESMA O DIVNOJ DAMI

Predosećam ja Tebe. Leti prazno vreme –
U istom liku predosećam Te dugo.

Sav horizont u ognju. Zableskuje zene,
A ja Te ćutke čekam – sa ljubavlju i sa tugom.

Sav horizont u ognju, znam, stižeš sa smeškom,
Al’ strah me je da ne dođeš mi s drugim likom,

Jer rodićeš u meni podozrenje teško
Kad promeniš na kraju lik na koji svikoh.

O, kako ću ja pasti – žalosno i nisko,
Snova smrtonosnih ne podnevši krik!

Što horizont sad blešti! Viđenje je blisko.
Al’ plašim se: Ti ćeš promeniti lik.

4. jun 1901.

BEZ NAZIVA

Približava se zvuk. I, duša u tom zvuku
Biva sve mlađa.
I u snu prinosim usnama tvoju davnu ruku,
Bez daha.

Sanjam – opet sam dječak i ljubavnik opet,
Jaruga, burjan,
I u burjanu – bodljikav ružin cvijet
I magla večernja.

Kroz cvjetove i lišće, bodljikavo granje, znam
Da stara kuća gleda srce moje,
Gleda nebo opet, rumeni s kraja u kraj
I prozorče tvoje.

To je tvoj glas – njegovom neshvatljivom zvuku
Život dajem s tugama,
Makar da i u snu, tvoju davnu ruku
Prinesem usnama.

2. maja 1912.

Izvor: Aleksandar Blok, Pesme, preveo Božo Bulatović, Rad, Beograd, 1964.