Horhe Luis Borhes: „Priručnik fantastične zoologije“ (Kentaur)

Kentaur je najharmoničnije biće fantastične zoologije. Ovidije ga u Metamorfozama naziva „biform“, ali često se ne opaža njegov heterogeni karakter, pa smo skloni pomisliti da je u platonskom svijetu postojao određeni kentaurski arhetip, baš kao što postoji za čovjeka i za konja. Trebalo je više stoljeća dok taj arhetip nije otkriven; rani arhaični spomenici pokazuju gola čovjeka, uz čiji su struk čvrsto i neudobno pričvršćeni truplo i stražnji dijelovi konja. Na zapadnoj fasadi Zeusova hrama u Olimpiji, kentauri već imaju konjske noge, a na mjestu gdje bi se trebao nalaziti vrat životinje, nalazimo ljudski torzo.

Kentauri su potomc Iksiona, kralja Tesalije i oblaka kojem je Zeus dao oblik Here (ili Junone); druga verzija legende tvrdi da potječu od Kentaurusa, Apolonova sina, i Stilbije; a, treća, opet, da su plod veze Kentaurusa sa kobilama Magnezijuma. (Kažu da kentaur potječe od gandharva; u Vedama su gandharvi niža božanstva koja tjeraju sunčane konje.) Kako je umijeće jahanja bilo nepoznato starim Grcima iz Homerova vremena, može se naslutiti da im se prvi skitki konjanik koji je naišao pričinio srašten s konjem, kao konkvistadorsko konjaništvo Indijancima. Evo teksta koji navodi Prescott:

Jedan je jahač pao sa svog konja; a Indijanci, videći da se životinja prepolovila, a sve do tada držeći konjanika i konja jednom životinjom, bijahu tako ispunjeni užasom da su se okrenuli i razbježali, vrišteći svojim zapanjenim drugovima da se životinja sama raspolovila; u tome možemo otkriti nevidljivu ruku Božju; jer, da se to nije dogodilo, mogli su poklati sve kršćane.

No Grci su, za razliku od Indijanaca, poznavali konje; vjerojatnije je kentaur plod promišljena nadahnuća, a ne zbrke stvorene neznanjem.

Najpoznatija je priča o kentaurima ona koja opisuje njihov boj sa Lapitima nakon svađe na svadbenom piru. Za kentaure je vino predstavljalo nešto novo; usred gozbe jedan je pijani kentaur uvrijedio nevjestu i prevrnuo stolove, pa je tako došlo do poznate kentauromahije, koju će Fidija, ili neki njegov učenik, ovjekovječiti na Partenonu, Ovidije opisati u XII knjizi Metamorfoza, i koja će inspirisati Rubensa. Pošto su ih Lapiti pobijedili, kentauri su morali napustiti Tesaliju. U drugom sukobu s njima, Herkules je pogubio gotovo čitavo pleme kentaura svojim strijelama.

Kentaur simbolizira srdžbu i primitivno barbarstvo, ali Hiron, „najpravedniji kentaur“ (Ilijada, XI, 832), bio je učitelj Ahilejev i Eskulapov, podučavao ih je glazbi, lovu i ratovanju isto tako umješno kao i medicini i kirurgiji. Hiron se ističe u XII pjevanju Pakla, koje se obično naziva „Kentaursko pjevanje“. Znatiželjnike će sigurno zanimati Momiglianove primjedbe u izdanju Božanske komedije 1945.

Plinija kaže (VII, 3) da je vidio hipokentaura balzamiranog medom koji su u Rim donijeli iz Egipta za Klaudijeve vladavine.

U Gozbi sedmorice mudraca Plutarh na humorističan način priča kako je jedan od Perijandrovih pastira donio svom gospodaru, korintskom tiraninu, u kožnatoj vreći tek rođeno stvorenje koje je na svijet donijela kobila, a čije su ruke, lice i vrat bili ljudski, dok mu je tijelo bilo konjsko. Plakalo je kao dijete i svi su mislili da predstavlja zlu kob. Mudrac Tales ga je ispitao, nasmijuljio se i rekao Perijandru da se zaista ne slaže s postupkom njegovih pastira.

U petom poglavlju epa De rerum natura, Lukrecije proglašava kentaura izmišljenim, jer konji dosežu zrelost prije ljudi, pa bi trogodišnji kentaur bio potpuno odrastao konj i nerazvijeno dijete. Konj bi uginuo pedeset godina prije čovjeka.

Izvor: Jorge Luis Borges, Priručnik fantastične zoologije. Knjiga o izmišljenim bićima, preveo Ivan Ott, Znanje, Zgreb, 1980.

Slika: Kentaur i Bakhantkinja. Crtrež iz 18. veka rađen prema fresci iz Vile Cicero (The Authority of Ruins)