Podmornice na njivi: Anselm Kifer i Velimir Hlebnjikov

I think in pictures. Poems help me with this. They are like buoys in the sea. I swim to them, from one to the other. In between, without them, I am lost. They are the handholds where something masses together in the infinite expanse. – Anselm Kiefer

Navršilo se sto godina od Oktobarske revolucije (Rusija, 1917). Tim povodom je u Ermitražu održana izložba Anselma Kifera koju je posvetio ruskom futurističkom pesniku Velimiru Hlebnjikovu. Naredni citati predočavaju inicijalnu ideju slikara koji je, baš kao i pesnik kojim je bio inspirisan, zaokupljen istorijom i njenim stalnim, tragičnim ponavljanjem.

In 2016, inspired by a visit to St Petersburg, Anselm Kiefer produced a new exhibition project for the Hermitage. In a three-part space specially fitted out for the exhibition in the Nicholas Hall, Kiefer presents a series of new works that are important for him and are dedicated to the Russian Futurist poet and experimental wordsmith Velimir Khlebnikov (1885–1922).

One of the central ideas for Khlebnikov – an endless cycle of decisive military clashes that take place on land and water once every 317 years – provided Kiefer with a basis for reflections on the theme of war and peace, the transient and finite character of all human undertakings, the mercilessness of fate. At the same time, the exhibition „Anselm Kiefer, for Velimir Khlebnikov“ is a picturesque ode to the beauty of rusting ships that once inspired terror but have now been abandoned by their creators at the very end of the earth.

Khlebnikov’s initial motivation was a highly personal response to Russian defeat in the Russo-Japanese War: „I wanted to discover the reason for all those deaths.“ Kiefer is actually denying Khlebnikov. Kiefer’s ironic use of Khlebnikov’s predictive models reflects his conviction that history can never be programmed or given a fixed form.

Velimir Hlebnjikov je smatrao da se određeni istrijski događaji ponavljaju svakih 317 godina. Kifer, međutim, smatra da se istorijski događaji ponavljaju, ali da se njihov ritam ne može lako utvrditi i da njihova cikličnost nije izvesna, bar ne na isti način i predvidiva.

Ko god je čitao poeziju Velimira Hlebnjikova neće prepoznati istu na Kiferovim platnima. Ono što je posebno interesantno jesu podmornice koje, poput nasukanih kitova, napuštene, oronule, kao stran predmet na telu zemlje, leže u sred njiva i pustih polja. I ne samo podmornice, koje je na jednoj izložbi u Londonu umetnik izdvojeno postavio, već i knjige. Teške, olovne knjige.

Podmornice su moćno oružje, strah tokom rata svih onih što pored mora iščekuju mir. Mene su uvek asocirale na putovanja, ne na rat, što je posledica čitanja Žila Verna. Podmornice na Kiferovim slikama simbol su starog, iskorišćenog, besmislenog u neku ruku. Čemu sada ta ogromna, nekada uništilačka, skalamerija služi? Jesu li podmornice istorija? Šta je istorija? Kakvi predmeti, kakvi ljudski izumi utiču na naše živote?

Bitno je dovoditi rad jednog umetnika u vezu sa radom njegovih prethodnika i njegovih savremenika, nezavisno od umetnosti kojima su se oni drugi, sa kojima ga poredimo, bavili. U našem slučaju i Orhan Pamuk i Velimir Hlebnjikov bili su umetnici pisane reči. Međutim, to ne treba da nas zavara. Kiferovo delo komunicira sa mnogo drugih umetnika, ali čini se da je češće u dijalogu sa pesnicima i filozofima, pre nego sa drugim slikarima.

Paralele su prisutne. Pamukovo oduševljenje literarnim u Kiferovom delu korespondira sa Kiferovim citatom na početku, kada slikar kaže da njemu poezija pomaže da razmišlja u slikama, one su za njega kao bove u vodi koje mu pomažu da se u beskraju orjentiše. Najzad, kao završnicu ove objave, izrazila bih jednu svoju zapitanost koja je u vezi sa slikarevom inspiracijom: zašto Hlebnjikov a ne Mandeljštam?

Slike: The State Hermitage Museum (1, 2)

Preporuka: Panathinaeos

Image result for anselm kiefer velimir chlebnikovImage result for anselm kiefer velimir chlebnikov