Rilke: „Zapisi Maltea Lauridsa Brigea“ (prvi odlomak)

Rainer Maria Rilke on the balcony at Muzot.

Ne mogu spavati pri otvorenom prozoru. Tramvaji jure zvoneći mojom sobom. Automobili prelaze preko mene. Netko je zalupio vratima. Negdje pada staklo prozora zvečeći, čujem grohot velikih krhotina, mali se komadići smijulje. Tada nenadano prigušen, mukli topot s druge strane, iz unutrašnjosti kuće. Netko se uspinje uza stepenice. Dolazi, dolazi neprestance. Ovdje je, dugo je ovdje, odlazi. I opet ulica. Neka djevojka vrišti: Ah tais-toi, je ne veux plus. Tramvaj juri sasvim razdraženo, gubi se, gubi iznad svega toga. Netko zove. Ljudi žure, prestižu se. Pseto laje. Kakvo olakšanje: pas. Prema jutru čak i pijetao, a to je tako dobro, bezgranično dobro. Nenadano se gubim u snu.

To su šumovi. Ali ima ovdje nešto što je mnogo strašnije: tišina. Za velika požara, držim, nastupa katkada trenutak pun neke naročite napetosti, mlazovi vode popuštaju, vatrogasci se više ne penju, nitko se ne miče. Bez glasa pomiče se crni vijenac krovišta, a visok zid iza kojega se vidi plamsaj vatre, naginje se se bez buke. Sve stoji, čeka, uzdignutih ramena, obrazi im se prometnuli u gledanje: čekaju strašan udarac. Takva je ovdje tišina.

Učim gledati. Ne znam u čemu je stvar, sve ulazi dublje u mene i ne ostaje ondje gdje je inače ostajalo. Posjedujem nutrinu o kojoj ništa nisam znao. Ne znam šta se ondje dešava.

Pisao sam danas jedno pismo, pri tom mi je na um palo kako sam ovdje tek tri tjedna. Tri bi tjedna negdje drugdje, na ladanju, na primer, protekla kao jedan dan, ovdje su to godine. Neću ni pismo da pišem. Zašto da nekome kažem kako se mijenjam? Ako se mijenjam, ne ostajem onaj koji bijah, a ako sam odsad nešto drugo, jasno je da više nemam znanaca. Pisati, dakle, strancima, ljudima koji me ne poznaju, nemoguće je.

Jesam li već rekao? Učim gledati. Jest, počinjem. Slabo mi to, doduše, uspijeva. Ali ja hoću da iskoristim vrijeme.

Izvor: R. M. Rilke, Zapisci Maltea Lauridsa Brigea, preveo Oto Šolc, Rad, Beograd, 1964.

Rilke: „Zapisi Maltea Lauridsa Brigea“ (drugi odlomak)

Čini mi se, valjalo bi početi nešto da radim, sada, kada učim gledati. Dvadeset i osam mi je godina i ništa još nisam napisao. Da ponovimo: napisao sam studiju o Karpaču, koja je loša, napisao sam dramu Brak, u kojoj razvijam nešto krivo s dvoznačnim sredstvima – i stihove. Ali sa stihovima je čovjek malo učinio, kad ih je napisao mlad. Valjalo bi čekati time, sabirati cijeloga života iz duše i mirnoće, iz dugog života, kad bi to bilo moguće, i tada, sasvim pri koncu, čovjek bi možda napisao deset redaka koji bi bili dobri.

Jer stihovi nisu, kao što to ljudi misle, osjećaji (oni se javljaju rano) – stihovi su iskustva. Za jedan stih potrebno je vidjeti mnoge gradove, ljude, stvari, valja znati kretnje koje sitno cvijeće čini kad se otvara ujutro. Valja znati umišljati putove u nepoznatim krajevima, neočekivane susretaje i sastanke: dane djetinjstva, koji su još uvijek nerazjašnjeni; valja znati zamišljati roditelje svoje, koje smo morali povrijediti kad su nam donosili kakvo veselje koje mi nismo shvaćali (to je veselje učinjeno za drugoga), dječje bolesti koje počinju u dubokim i zatvorenim sobama, jutra na obalama mora, samo more, mora, noći na putu koje su podrhtavale veoma visoko i letjele sa zvijezdama – i nije još dosta smjeti misliti na sve to. Valja posjedovati uspomene na mnoge ljubavne noći, od kojih nijedna nije drugoj nalik, na krikove žena u porođajnim mukama. Kraj umirućih valja biti, valja sjediti kraj mrtvih u sobi s otvorenim prozorima, bukom, koja je dolazila na mahove. Nedostaje posjedovati uspomene. Valja ih znati zaboraviti, kad ih je mnogo i suviše, potrebno je biti vanredno strpljiv da se dočeka čas kad će se one vratiti. Jer uspomene, same, još nisu ništa. Tek kad postanu krv u nama, pogled, kretnja, kada postanu bezimene i kad ih je nemoguće razlikovati od nas samih, tada se može dogoditi da se u veoma rijetkim trenucima, iz sredine ovih uspomena, uzdigne prva riječ stiha.

Izvor: R. M. Rilke, Zapisci Maltea Lauridsa Brigea, preveo Oto Šolc, Rad, Beograd, 1964.

Rilke: „Zapisi Maltea Lauridsa Brigea“ (treći odlomak)

Bibliothèque nationale

Sjedim i čitam jednog pjesnika. Mnogo je ljudi u dvorani, ali čovjek ih ne osjeća. U knjigama su. Katkad se pokrenu u stranicama kao spavači što se okreću između dva sna. Ah, kako je dobro biti među ljudima koji čitaju. Zašto ljudi uvijek nisu takvi? Možeš pristupiti k jednome, možeš ga tiho dotaknuti: on ništa ne osjeća. Udariš li malo susjeda kad ustaješ, ispričaš li se, naginje se na tvoju stranu, gdje čuje tvoj glas, njegovo se lice naginje tvome, a vidi se i kose su mu kao kose u spavača. O, kako to prija. A ja sjedim, i imam pjesnika. Kakva sudbina. U dvorani sad sjede tri stotine ljudi, čitaju, no nemoguće je da svaki pojedinac posjeduje jednog pjesnika. (Bog zna što oni imaju.) Nema toliko pjesnika. Vidi, kakva sudbina, ja, možda najsiromašniji od svih koji čitaju, inostranac: ja imam pjesnika.

Bulevar Sen-Mišel bio je prazan i prostran, lako se moglo prolaziti njegovom blagom nizbrdicom. Prozore su, gore, otvarali, staklast zvuk i odsjaj letjeli su ulicom, činili se kao neka bijela ptica. Prošla su neka kola sa svijetlocrvenim kotačima, a dalje dolje nosio je netko nešto svijetlozeleno. Tamno poprskanim drumom, a bio je čist, trčali su konji, na njima se sjala blještava orma. Probudio se vjetar, nov, blag, a sve se uzdizalo: mirisi, dozivanja, zvona.

U Parizu sam, oni koji to čuju vesele se, mnogi mi zavide. U pravu su. To je golem grad, golem, pun značajnih iskušenja. Što se mene tiče, moram priznati da sam im u izvjesnom smislu podlegao. Držim da se ništa drugo ne može kazati. Platio sam ta iskušenja i ona su me ponešto izmijenila, ne toliko moj karakter koliko, ipak, moje gledanje na svijet, svakako moj život. Sasvim novo shvaćanje svih stvari porodilo se u meni kraj ovakvih utjecaja, nastale su izvjesne razlike, koje mene sad di jele od ljudi više nego ikada. Jedan je to izmijenjen svijet. Nov život, pun novih značenja. To mi je trenutačno teško, jer je sve i suviše novo. Početnik sam u svojim vlastitim odnosima.

Izvor: R. M. Rilke, Zapisci Maltea Lauridsa Brigea, preveo Oto Šolc, Rad, Beograd, 1964.