Horhe Luis Borhes: „Priručnik fantastične zoologije“ (Kentaur)

Kentaur je najharmoničnije biće fantastične zoologije. Ovidije ga u Metamorfozama naziva „biform“, ali često se ne opaža njegov heterogeni karakter, pa smo skloni pomisliti da je u platonskom svijetu postojao određeni kentaurski arhetip, baš kao što postoji za čovjeka i za konja. Trebalo je više stoljeća dok taj arhetip nije otkriven; rani arhaični spomenici pokazuju gola čovjeka, uz čiji su struk čvrsto i neudobno pričvršćeni truplo i stražnji dijelovi konja. Na zapadnoj fasadi Zeusova hrama u Olimpiji, kentauri već imaju konjske noge, a na mjestu gdje bi se trebao nalaziti vrat životinje, nalazimo ljudski torzo.

Kentauri su potomc Iksiona, kralja Tesalije i oblaka kojem je Zeus dao oblik Here (ili Junone); druga verzija legende tvrdi da potječu od Kentaurusa, Apolonova sina, i Stilbije; a, treća, opet, da su plod veze Kentaurusa sa kobilama Magnezijuma. (Kažu da kentaur potječe od gandharva; u Vedama su gandharvi niža božanstva koja tjeraju sunčane konje.) Kako je umijeće jahanja bilo nepoznato starim Grcima iz Homerova vremena, može se naslutiti da im se prvi skitki konjanik koji je naišao pričinio srašten s konjem, kao konkvistadorsko konjaništvo Indijancima. Evo teksta koji navodi Prescott:

Jedan je jahač pao sa svog konja; a Indijanci, videći da se životinja prepolovila, a sve do tada držeći konjanika i konja jednom životinjom, bijahu tako ispunjeni užasom da su se okrenuli i razbježali, vrišteći svojim zapanjenim drugovima da se životinja sama raspolovila; u tome možemo otkriti nevidljivu ruku Božju; jer, da se to nije dogodilo, mogli su poklati sve kršćane.

No Grci su, za razliku od Indijanaca, poznavali konje; vjerojatnije je kentaur plod promišljena nadahnuća, a ne zbrke stvorene neznanjem.

Najpoznatija je priča o kentaurima ona koja opisuje njihov boj sa Lapitima nakon svađe na svadbenom piru. Za kentaure je vino predstavljalo nešto novo; usred gozbe jedan je pijani kentaur uvrijedio nevjestu i prevrnuo stolove, pa je tako došlo do poznate kentauromahije, koju će Fidija, ili neki njegov učenik, ovjekovječiti na Partenonu, Ovidije opisati u XII knjizi Metamorfoza, i koja će inspirisati Rubensa. Pošto su ih Lapiti pobijedili, kentauri su morali napustiti Tesaliju. U drugom sukobu s njima, Herkules je pogubio gotovo čitavo pleme kentaura svojim strijelama.

Kentaur simbolizira srdžbu i primitivno barbarstvo, ali Hiron, „najpravedniji kentaur“ (Ilijada, XI, 832), bio je učitelj Ahilejev i Eskulapov, podučavao ih je glazbi, lovu i ratovanju isto tako umješno kao i medicini i kirurgiji. Hiron se ističe u XII pjevanju Pakla, koje se obično naziva „Kentaursko pjevanje“. Znatiželjnike će sigurno zanimati Momiglianove primjedbe u izdanju Božanske komedije 1945.

Plinija kaže (VII, 3) da je vidio hipokentaura balzamiranog medom koji su u Rim donijeli iz Egipta za Klaudijeve vladavine.

U Gozbi sedmorice mudraca Plutarh na humorističan način priča kako je jedan od Perijandrovih pastira donio svom gospodaru, korintskom tiraninu, u kožnatoj vreći tek rođeno stvorenje koje je na svijet donijela kobila, a čije su ruke, lice i vrat bili ljudski, dok mu je tijelo bilo konjsko. Plakalo je kao dijete i svi su mislili da predstavlja zlu kob. Mudrac Tales ga je ispitao, nasmijuljio se i rekao Perijandru da se zaista ne slaže s postupkom njegovih pastira.

U petom poglavlju epa De rerum natura, Lukrecije proglašava kentaura izmišljenim, jer konji dosežu zrelost prije ljudi, pa bi trogodišnji kentaur bio potpuno odrastao konj i nerazvijeno dijete. Konj bi uginuo pedeset godina prije čovjeka.

Izvor: Jorge Luis Borges, Priručnik fantastične zoologije. Knjiga o izmišljenim bićima, preveo Ivan Ott, Znanje, Zgreb, 1980.

Slika: Kentaur i Bakhantkinja. Crtrež iz 18. veka rađen prema fresci iz Vile Cicero (The Authority of Ruins)

Horhe Luis Borhes: „Priručnik fantastične zoologije“ (Minotaur)

Ideja o gradnji kuće u kojoj bi se ljudi mogli izgubiti, možda je neobičnija od slike čoveka s bikovskom glavom, ali obe ideje dobro se slažu, pa slika lavirinta odgovara slici Minotaura. Podjedanko je prikladno da se u sredini čudovišne kuće nalazi čudovištan stanovnik.

Minotaur, pola bik, pola čovjek, plod je obijesne strasti Pasifaje, kretske kraljice, i bijelog bika kojeg je Neptun iznio iz mora. Dedal, vješt u ispunjavanju pretjeranih kraljičinih želja za užicima, sagradio je lavirint u kome se zatvoren i sakriven nalazio njen monstruozni sin. Minotaur je hranio ljudskim mesom i radi njegove prehrane kretski je kralj nametnuo gradu Ateni godišnji danak od sedam mladića i sedam djevojaka. Tezej je odlučio da oslobodi svoju zemlju te obaveze kad je i sam bio određen da bude žrtva Minotaurove nezasitosti. Arijadna, kraljeva kći, dala mu je klupko niti da bi na povratku mogao pronaći izlaz iz zamršenih hodnika; junak je ubio Minotaura i uspio se vratiti iz lavirinta.

Ovidije u jednom stihu, koji bi imao biti duhovit, govori o Semibovemque virum, semivirumque bovem (polubikovskom čovjeku, poluljudskom biku). Dante, koji je poznavao antičku književnost ali ne i njihove novce i spomenike, zamislio je Minotaura sa glavom čovjeka i telom bika (Pakao, XII, 1-30).

Obožavanje bika i dvosekle sekire (koja se zvala labrys i možda je korijen riječi labirint) bilo je tipično za prehelenske religije, koje su održavale svete borbe sa bikovima. Sudeći po zidnim slikarijama, ljudski su likovi sa bikovskom glavom čest prizor u demonologiji Krita. Zacelo je grča priča o Minotauru kasnija i nezgrapnija verzija mnogo starijih mitova, sjenka drugih, još strašnijih snova.

Izvor: Jorge Luis Borges, Priručnik fantastične zoologije. Knjiga o izmišljenim bićima, preveo Ivan Ott, Znanje, Zgreb, 1980.

Slika: Prikaz Minotaura na jednoj starogrčkoj vazi (6. vek pre nove ere).

Horhe Luis Borhes: „Priručnik fantastične zoologije“ (Kerber)

Ako je pakao kuća, Hadova kuća, normalno je da ima svoga psa čuvara; takođe je prirodno da taj pas bude strašan. Heziodova Teogonija opisuje ga s pedeset glava, da bi se lik pojednostavio za prikazivanje u likovnim umetnostima, taj je broj smanjen, pa se Kerber sada prikazuje sa tri glave. Vergilije pominje tri njegova ždirjela; Ovidije trojaki lavež; Butler uspoređuje trorogu tijaru pape, rajskog vratara, s troglavim psom, koji je vratar pakla. Dante mu pridaje ljudske značajke koje pojačavaju njegovu paklensku ćud: prljava crna brada, a na šapama pandže koje u žestokoj kiši razdiru duše prokletnika. Iskeženim zubima grize i dere.

Posljednja Herkulova dužnost sastojala se u tome da Kerbera izvede na danje svjetlo. „Izveo je napolje Kerbera, psa pakla, piše Čoseru „Fratarevoj priči“. Zachary Grey, engleski pisac iz osamnaestog stoljeća, u komentaru djela Hudibras izlaže tu pustolovinu ovako:

Taj pas sa tri glave označava prošlost, sadašnjost i vrijeme koje će doći; koji prihvaća i, na neki način, proždire sve stvari. Herkules se pokazao jačim od njega, što potvrdjuje da junačka djela uvijek pobjeđuju vreme, jer su uvijek prisutna u sjećanju budućih pokoljenja.

Prema najstarijim tekstovima, Kerber svojim repom (koji je zapravo zmija) pozdravlja one koji dolaze u pakao, a razdire na komadiće one koji pokušaju pobjeći. Kasnija legenda kaže da grize pridošlice; da bi mu utažili glad, stavljali su medenjak u lijes preminulog.

U nordijskoj mitologiji krvlju poprskani  pas Garmr stražari pred kućom mrtvih i borit će se protiv bogova kad vukovi pakla budu proždirali mjesec i sunce. Neki drže da taj pas ima četri oka; psi bramanskog boga mrtvih, Yamae, imaju također četri oka.

I bramanizam i budizam imaju pakao pun pasa, koji su, kao i Danteov Kerber, mučitelji duša.

Izvor: Jorge Luis Borges, Priručnik fantastične zoologije. Knjiga o izmišljenim bićima, preveo Ivan Ott, Znanje, Zgreb, 1980.

Rihard Vagner: „Valkire“

Vagner, Edward Robert Hughes, Dream Idyll (A Valkyrie) 1902,detail.

Edward Robert Hughes, „Dream Idyll (A Valkyrie)“, 1902. (detail)

U nordijskoj mitologiji Valkire odlučuju ko će u poginuti, a ko ostati živ prilikom bitke. „Kas Valkira“ ili „Jahanje Valkira“ („Ritt der Walküren“) je jedna od najpoznatijih kompzicija Vagnerove opere Die Walküre. Kompozicija je nastala 1851. godine. O njoj je, pošto je odgledao i odslušao izvođenje, Petar Iljič Čajkovski napisao sledeće:

Nakon poslednjeg takta „Sumraka bogova“, osetio sam se kao pušten iz zatvora. „Nibelunzi“ su zasigurno veličanstveno delo, ali je činjenica da je beskonačno dugo i zamorno. Video sam „Valkiru“. Predstava je bila odlična. Orkestar je prevazišao sam sebe. Najbolji pevači su učinili nemoguće. A ipak je bilo dosadno. Vagner je pravi Don Kihot.

A evo šta o valkirama piše Horhe Luis Borhes u svojoj knjizi Priručnik fantastične zoologije:

Ime Valkira u starogermanskim jezicima znači „izabranica pogubljenih“. Ne znamo kako ih je zamišljao narod Austrije i Nemačke; u nordijskoj mitologiji one su dražesne naoružane devojke. Obično su bile tri, iako se u Edama spominju imena više valkira. Po narodnom predanju, one prihvaćaju duše poginulih u bici i odnose ih u Odinov epski raj. Tu, u Predvorju palih, Valhali, čiji je strop od zlata a osvijetljen je isukanim mačevima umjesto svjetiljkama, ratnici se bore od zore do mraka. Tad se oni koji su poginuli vraćaju u život, a svi sudjeluju u božanskoj gozbi u kojoj se služi meso besmrtnog vepra uz neiscrpne rogove medovine. Motiv neprekidne bitke je, čini se, keltskog porekla.

Anglosaksonska čaroba protiv bola od iznenadnih uboda govori o valkirama a da ih ne imenuje; ovako izgledaju ti stihovi u prijevodu:

Glasne su bile, glasne, dok su zemljom jahale,
Žestoka srca su bile dok su gorom jahale!
Jer silovite djevice skupljale su svoju snagu…

Pod sve jačim utjecajem kršćanstva ime valkira se izopačilo; u srednjevjekovnoj Engleskoj jedan sudac je dao spaliti jednu nesretnu ženu na lomači pod optužbom da je valkira, to je značilo – vještica.

Izvor: Jorge Luis Borges, Priručnik fantastične zoologije. Knjiga o izmišljenim bićima, preveo Ivan Ott, Znanje, Zagreb, 1980.