Marina Cvetajeva o Ani Ahmatovoj

Nad Petrogradom je stajala mećava. Upravo – stajala: kao čigra u pokretu – ili dete koje se vrti – ili požar. Bila je sila – nosila.

Odnela je iz sećanja i ulicu i dom, a mene je donela – postavila i ostavila – tačno nasred salona – razmera staničnih, balskih, muzejskih, snovidovnih.

Tako, iz mećave u salon, iz bele pustinje mećave – u žutu pustinju salona, bez posrednih instanci ulaza i umetnutih reči slugu.

I evo, s drugog kraja salona, dalekog – kao u obrnutog strani dogleda, ogromne – kao na njegovoj pravoj strani – na čitavo oko zamišljenog dogleda – oči.

Nad Petrogradom je stajala mećava i u toj mećavi – nepomično kao dve planete – stajale su oči.

Govorim celu svoju pesmotvornu 1915. godinu – i stalno je malo, stalno – traže još. Jasno osećam da čitam u ime Moskve, u ime njena lica, i da tim licem ne padam u blato, da ga uznosim na nivo lica – Ahmatove. Ahmatova! – reč je kazana. Svojim bićem osećam napregnuto – neizbežno – pri svakom svome retku – kako nas upoređuju (a time i – podbadaju jednu protiv druge): ne samo Ahmatovu i mene nego petrogradsku i moskovsku poeziju, Petrograd i Moskvu. No ako neki pobornici Ahmatove i slušaju mene protiv mene, ja ne čitam protiv Ahmatove, nego – za Ahmatovu. Čitam kao kad bi u sobi bila Ahmatova, samo Ahmatova. Čitam odsutnoj Ahmatovoj. Meni je uspeh potreban kao neposredni put ka Ahmatovoj. I ako u datom trenutku i hoću da sobom najavljujem Moskvu – da bolje ne može biti, onda je to ne zato da bih Petrograd pobedila, nego da bih tu Moskvu – Petrogradu – podarila, a Ahmatovoj da bih podarila i tu Moskvu u sebi, svojoj ljubavi, da bih se s njom pred Ahmatovom – poklonila. Da bih joj se poklonila samom Poklonskom gorom, s najnepokornijom glavom na vrhu.

Što sam i učinila u junu 1916. godine, prostim rečima:

U mome raspevanom gradu zvonici gore,
I slepac lutalica Svetoga Spasa poje,
A ja ti na poklon dajem svoj grad i zvonike
– Ahmatova! – i s njima srce svoje.

Da kažem sve: svoje stihove o Moskvi koji su usledili nakon moje posete Petrogradu, ja dugujem Ahmatovoj, svojoj ljubavi prema njoj, svojoj želji da joj poklonim nešto večnije od ljubavi, da joj poklonim ono – što je večnije od ljubavi. Da sam joj mogla prosto podariti – Kremlj, te pesme sigurno ne bih napisala. Tako da je i takmičenje, u izvesnom smislu, između mene i Ahmatove bilo, ali ne u cilju „da se učini bolje od nje“, nego – da ne može bolje, i da se to da ne može bolje – položi kraj njenih nogu. Takmičenje? Hrljenje. Znam da se Ahmatova posle, tokom 1916-1917. godine, s mojim rukopisnim pesmama upućenim njoj nije rastajala i dotle ih je u torbici nosila, da su od njih ostali samo papirići. Ta priča Osipa Mandeljštama jedna je od najvećih radosti u mom životu.

Zatim – recituju svi. Jesenjin govori „Marfu Namesnicu“, koju je Gorki primio za „Letopis“, a cenzura je zabranila. Pamtim sive oblake golubova i crni oblak – narodnog gneva. – „Kako moskovski car – na krvavom piru – dušu svoju prodade – Antihristu“… Slušam svim korenima kose. Zar je ovaj heruvim, ovo Milchgesicht, ovo opersko „Otvorite, otvorite!“ – on – to napisao? – osetio? (Kod Jesenjina nikad nisam prestala tome da se čudim.) Zatim častuške uz harmoniku, sa govornim grahom koji se iz njenog meha sipao kao iz košare:

Sviraj, sviraj, harmoniko moja!
Sada je tiha zora,
Sada je tiha zora –
Čuće te mila moja.

Osip Mandeljštam, zažmirivši kamiljim očima, proriče:

Poći ćemo u Ca-arsko Selo,
Slobodni, veseli i pjani
Tamo se osmehuju ulani,
Skočivši krepko u sedlo…

Pjani mu je cenzura zamenila u r’jany (vatreni) jer u Carskom Selu pijanih ulana nema – samo vatrenih!

Kritičar Grigorij Landau govori svoje aforizme. I još jedan kritičar, kome se obraćaju sa Laursabe Nikolajeviču. Između onih što su nastupali sećam se još Konstantina Landaua zbog njegovog kasnijeg kategoričkog odziva o meni pred Ahmatovom. Ahmatova: – Kakva je ona? – O, divna! Ahmatova, nestrpljivo: – No, može li se u nju zaljubiti? – Nemoguće je zaljubiti se. (Oni koji shvataju moju ljubav prema Ahmatovoj – shvatiće).

Recituju Ljonja, Ivanov, Ocup, Ivnjev, čini mi se – Gorodecki. Mnoge sam zaboravila. Ali znam da je nastupao ceo Petrograd, sem Ahmatove, koja je bila na Krimu, i Gumiljova – koji je bio u ratu. Recitovao je ceo Petrograd i jedna Moskva.

A mećava iza ogromnih prozora neprekidno besni. A vreme leti. A ja, izgleda, treba već da idem kući, jer je bolesna moja draga domaćica, urednica „Severnih zapisa“, koja me i uvodi u svet: najpre u svet stranica časopisa (prvog u kome me štampaju) a sada u svet i svetlost ovih lustera i lica.

Ovoj stvari dala sam naziv Neovdašnje veče. Početak januara 1916. godine, početak poslednje gotine staroga sveta. Razbuktavanje rata. Mračne sile.

Sedeli smo i govorili pesme. Poslednje pesme na poslednjim kožama kraj poslednjih kamina. Niko cele večeri nije izgovorio reč front, niko nije izgovorio – u tako bliskom fizičkom susedstvu – ime Raspućin.

A već sutradan Serjoža i Ljonja su završili život, preksutra već Sofija Isakovna Čackina lutala je po Moskvi kao senka tražeći skloništa, i kočila se – ona kojoj je bilo malo sivih kamina – pored moskovskih jezivih pećki.

Sutradan je Ahmatova gubila sve, Gumiljov – život.

Ali današnje veče bilo je naše!

Pir za vreme kuge? Da. No oni su pirovali vinom i ružama, a mi – bestelesno, čudesno, kao čisti duhovi – već senke Hada – rečima: zvucima reči i živom krvlju osećanja.

Kajem li se? Ne. Jedina čovekova obaveza na zemlji jeste – istina celog bića. Ja bih te večeri, časna reč, stavivši ruku na srce, ceo Petrograd i celu Moskvu dala za ono Kuzminovo „nešto nalik… na blaženstvo“, samo blaženstvo dala bih za „nešto nalik“… Jedni dušu prodaju – za rumene obraze, drugi dušu daju – za nebeske zvuke.

I – svi su platili. Serjoža i Ljonja – životom. Gumiljov – životom. Jesenjin – životom, Kuzmin, Ahmatova, ja – doživotnim zatočenjem u samima sebi, u toj tvrđavi – sigurnijoj od Petropavlovske.

I ma kako pobeđivala ovdašnja jutra i večeri, i ma kako – sveistorijski ili bešumno – mi, učesnici one neovdašnje večeri umirali – poslednje zvučanje naših usta bilo je i biće:

I zvuke neba zamenit joj nisu mogle
Dosadne pesme sa zemlje.

Izvor: Marina Cvetajeva, Neovdašnje veče“ (pripovetke i sećanja), izbor i prevod Petar Vujičić, Rad, Beograd, 1977.

Ana Ahmatova o sebi

Rodila sam se 11./23. lipnja 1889. godine kod Odese (Bol’šoj Fontan). Otac mi je u to vrijeme bio umirovljeni mornarički inženjer-mehaničar. Kao jednogodišnje dijete dovezli su me na sjever – u Carsko Selo. Ondje sam živjela do šesnaeste godine.

Moje su prve uspomene – carskoselske: zelena, vlažna ljepota parkova, pašnjak, kamo me dovodila dadilja, hipodrom gdje je skakala mala šarena ždrebad, stari kolodvor i još ponešto, što je ušlo naposljetku u “Carskoselsku odu”.

Svako sam ljeto provodila kod Sevastopolja, na obali Strelecke buhte, i ondje sam se sprijateljila s morem. Najsnažniji je dojam tih godina – drevni Hersones, uz koji smo živjeli.

Čitati sam učila po slovnici Lava Tolstoja. S pet godina sam, slušajući kako učiteljica podučava stariju djecu, također naučila govoriti francuski.

Prvu sam pjesmu napisala s jedanaest godina. Za mene stihovi nisu počeli od Puškina i Ljermontova nego od Deržavina („Uz rođenje djeteta-purpuronosca“) i Njekrasova („Mraz, crveni nos“). Te je stvari moja mati znala napamet.

Pohađala sam Carskoselsku žensku gimnaziju. U početku loše, zatim znatno bolje, ali uvijek nerado.

Godine 1905. moji su se roditelji rastali i mama je s djecom otputovala na jug. Cijelu smo godinu proživjeli u Eupatoriji, gdje sam išla u pretposljednji razred gimnazije, tugovala za Carskim Selom i pisala velike količine bespomoćnih stihova. Odjeci revolucije 1905. godine teško su se probijali do odsječene od svijeta Eupatorije. Posljednji sam razred pohađala u Kijevu, u Funduklejevskoj gimnaziji, koju sam i završila 1907. godine.

Upisala sam se na pravni fakultet Višeg ženskog veleučilišta u Kijevu. Kada je trebalo učiti povijest prava i latinski, ja sam bila zadovoljna; kada su bili na redu čisto pravni predmeti, ohladnjela sam se za studij.

Godine 1910. (25. travnja, po starom kalendaru) udala sam se za N. S. Gumiljova i na mjesec dana smo otputovali u Pariz.

Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bila posve završena (Boulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao: „A to su vaši socijaldemokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici“. Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače, čas su skoro zamotavale noge u pelene. Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika. Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.

Doselivši se u Peterburg, studirala sam na Visokom povijesno-književnom učilištu Rajeva. U to sam vrijeme već pisala stihove koji će ući u moju prvu knjigu.

Kada su mi pokazali korekturu „Škrinje od čempresovine“ Inokentija Anenskog, bila sam zadivljena i čitala sam je, zaboravivši sve na svijetu.

Godine 1910. javno su označili krizu simbolizma i novi pjesnici više nisu težili tome pravcu. Jedni su otišli u futurizam, drugi u akmeizam. Skupa s mojim drugovima iz Prvoga Ceha pjesnika, Mandeljštamom, Zenkevičem i Narbutom, postala sam akmeistkinjom.

Godine 1912. izašla je moja prva zbirka pjesama „Večer“. Tiskano je samo tristo primjeraka. Kritika mu je bila blagonaklona.

Prvoga listopada 1912. rodila sam svoga jedinca Lava.

U ožujku 1914. izašla mi je druga knjiga „Brojanice“. Dosuđeno joj je samo šest tjedana života. Početkom svibnja peterburška je sezona počela zamirati, svi su se pomalo razilazili. Ovog puta rastanak s Peterburgom se pokazao vječnim. Nismo se vratili u Peterburg, nego u Petrograd, iz 19. stoljeća smo upali ravno u 20, sve je postalo drukčije počevši od oblika grada. Činilo se da knjižica ljubavne lirike jednog početnika ima potonuti u svjetskim događajima. Vrijeme se rasporedilo drukčije.

Svako sam ljeto provodila u bivšoj Tverskoj guberniji, petnaestak vrsta od Bežecka. To nije slikovito mjesto: brežuljkasta polja izorana na jednake kvadrate, mlinovi, močvare, osušene baruštine, kapijice, žita, žita… Ondje sam napisala puno stihova „Brojanica“ i „Bijelog jata“. „Bijelo jato“ je izašlo u rujnu 1917. godine.

Prema toj su knjizi nepravedni i čitatelji i kritika. Zbog nečega se drži da je imala manje uspjeha nego „Brojanice“. Ta se zbirka pojavila u još gorim okolnostima. Promet je zamirao, knjigu je bilo nemoguće poslati u Moskvu, posve je rasprodana u Peterburgu. Časopisi su se gasili, novine takođe. Zato, za razliku od „Brojanica“, „Bijelo jato“ nije imalo bučni tisak na svojoj strani. Glad i rasulo su se povećavali svakog dana. Začudo, te se okolnosti danas ne priznaju.

Poslije Oktobarske revolucije radila sam u knjižnici Agronomskog zavoda. U 1921. izašla mi je zbirka „Trputac“, a dogodine 1922. knjiga „Anno Domini“.

Otprilike sredinom dvadesetih godina počela sam se usrdno i s velikim zanimanjem baviti arhitekturom staroga Peterburga i proučavanjem Puškinova života i djela. Kao rezultat mojih puškinoloških studija nastala su tri moja rada – o „Zlatnom pjetliću“, o „Adolfu“ Benjamina Constanta i o „Kamenom gostu“. Svi su i tiskani.

Radovi “Aleksandrina”, “Puškin i Nevsko primorje”, “Puškin u 1928. godini”, kojima se bavim skoro dvadeset posljednjih godina, ući će, očito, u knjigu “Puškinova pogibija“.

Domovinski rat 1941. zatekao me u Lenjingradu. Krajem rujna, već u vrijeme blokade, odletjela sam zrakoplovom, u Moskvu.

Do svibnja 1944. živjela sam u Taškentu, žudno čekala vijesti o Lenjingradu, o bojišnici. Kao i drugi pjesnici, često sam nastupala u bolnicama, čitala pjesme ranjenim vojnicima. U Taškentu sam prvi put spoznala što je to vreli žar, sjena drveća i zvuk vode. A još sam shvatila što je to ljudska dobrota: u Taškentu sam puno i teško bolovala.

U svibnju 1944. godine doletjela sam u jesensku Moskvu, već punu radosnih nada i čekanja skore pobjede. U lipnju sam se vratila u Lenjingrad.

Strašna sablast, koja se pričinjala mojim gradom, tako me ošamutila da sam taj susret opisala u prozi. Tada su nastali ogledi “Tri jorgovana”, i “U gostima kod smrti” – i to o čitanju stihova na bojišnici u Teriokama. Proza mi se uvijek činila tajnom i napašću. Ja sam od samoga početka znala sve o stihovima, a ništa nisam znala o prozi. Prvi moj ogled su listom hvalili, ali ja, naravno, nisam vjerovala. Pozvala sam Zoščenka. On je zapovjedio nešto izbaciti i rekao da je s ostalim suglasan. Ja sam bila zadovoljna.

Odavno su me zanimala pitanja umjetničkog prevođenja. Puno sam prevodila. Prevodim i danas.

Godine 1962. završila sam „Poemu bez junaka“, koju sam pisala 22 godine.

Prošle zime, uoči Danteova jubileja, ponovno sam čula zvukove talijanskoga govora, boravila sam u Rimu i na Siciliji. U proljeće 1965. godine putovala sam u Šekspirovu domovinu, vidjela britansko nebo i Atlantik, našla stare prijatelje i upoznala se s novima, još jednom posjetila Pariz.

Nisam prekidala pisati stihove. Za mene je u njima moja veza s vremenom, s novim životom moga naroda. Kada sam ih pisala živjela sam onim ritmovima koji su zvučali u herojskoj povijesti moje zemlje. Sretna sam da sam živjela u tim godinama i vidjela događaje kojima nije bilo ravnih.

1965.

Izvor: Ana Ahmatova, „Tri jeseni“, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2007.

Ana Ahmatova o Mandeljštamu

Ana Ahmatova

Ana Ahmatova

Mandeljštam je bio jedan od najblistavijih sugovornika: on nije slušao samoga sebe i odgovarao samome sebi, kao što danas gotovo svi čine. U razgovoru je bio uljudan, dosjetljiv i beskrajno raznolik. Ja nikad nisam čula da se on ponavljao ili da je vrtio stare ploče. Osip je s neobičnom lakoćom učio jezike. Cijele stranice Božanske komedije citirao je napamet na talijanskom. Nedugo prije same smrti molio je Nađu da ga nauči engleski, koji uopće nije znao. O stihovima je govorio blistavo, pristrasno i ponekad je bio čudovišno nepravedan, na primjer, prema Bloku. O Pasternaku je govorio: „Ja sam tako puno mislio o njemu da sam se čak umorio“, i „uvjeren sam da nije pročitao nijednog mog retka“.

Ograničavali su ga čitatelji. Stalno mu se činilo da ga ne vole oni koji bi trebali. On je dobro poznavao i pamtio tuđe stihove, često se zaljubljivao u pojedine retke, lako je pamtio ono što su mu čitali. Volio je govoriti o nečemu što je zvao svojom „idolatrijom“. Ponekad, želeći me zabaviti, pripovijedao mi je nekakve drage gluposti. Nasmijavali smo jedno drugo dotle da smo u „Oblačku“ padali po divanu koji je pjevao svim oprugama, i smijali se do besvijesti kao djevojke iz Joyceova Uliksa.

U desetim godinama, naravno, svugdje smo se sretali: u redakcijama, kod poznanika, petkom u „Hiperborejcu“, tj. kod Lozinskog, u „Lutajućem psu“, gdje mi je on, među ostalim, predstavio Majakovskog. Jedanput, upravo u „Psu“, kad smo svi večerali i zveketali suđem, Majakovski se sjetio da čita stihove. Osip Emiljevič mu je prišao i rekao: „Majakovski, prestanite čitati stihove. Niste vi rumunjski orkestar“. Oštroumni Majakovski nije se snašao da odgovori.

Simbolisti ga nikad nisu prihvatili. Dolazio je Osip u Carsko. Kad se zaljubljivao, a to je dosta često događalo, ja sam nekoliko puta bila njegovom povjerenicom. Koliko se sjećam, prva je bila Ana Mihajlovna Zeljmanova-Čudovska, ljepotica-slikarica. Ona ga je naslikala na modroj pozadini sa zabačenom glavom (1914? – u Aleksejevskoj ulici). Ani Mihajlovnoj nije pisao stihove, na što se sam gorko tužio – još nije umio pisati ljubavne stihove. Druga je bila Cvetajeva, kojoj su upućeni krimski i moskovski stihovi, treća Salomeja Andronikova (Andrejeva, sada Galjpern). Ja se sjećam raskošne Salomejine spavaće sobe na Vasiljevskom otoku.

Na početku revolucije (1920), u ono vrijeme kada sam ja živjela u potpunoj osamljenosti i čak se ni s njime nisam sretala, on je bio jedno vrijeme zaljubljen u glumicu Aleksandrinskog teatra Olgu Arbeninu, koja je postala ženom J. Jurkuna, i pisao joj je stihove. Sve te predrevolucionarne dame (bojim se, da sam među ostalima i ja) nakon mnogo godina on je nazvao „nježnim Evropljankama“:

Od ljepotica tadašnjih, od tih Europljanki nježnih,
koliko bijah zbunjen, prenapet i tužan.

Godine 1933-1934. Osip Emiljevič je burno, kratko i neuzvraćeno bio zaljubljen u Mariju Sergejevnu Petrovih. Njoj je posvećena, točnije upućena pjesma Turkinja (naslov moj), ljubavna, po mom mišljenju najbolja ljubavna pjesma 20. stoljeća. Marija Sergejevna pripovijeda da je bila još jedna prekrasna pjesma o bijeloj boji. Rukopis se vjerojatno izgubio. Nekoliko redaka Marija Sergejevna zna napamet.

Nadam se da ne treba podsjećati da ovaj donžuanski popis ne uključuje registar žena s kojima je Mandeljštam bio blizak.

Dama koja je „preko ramena pogledala“ – to je takozvana Bjaka (Vera Arturovna), tada životna suputnica S. J. Sudejkina, a sada supruga Igora Stravinskog.

U Voronježu se Osip družio s Natašom Štampelj. Legenda o njegovu zanosu Anom Radlovom nema nikakve osnove.

Mandeljštam je revoluciju dočekao kao sasvim kompletan, i već, premda u uskom krugu, poznat pjesnik.

Mandeljštam je često svraćao po mene pa smo se vozili kočijama po nevjerojatnim rupčagama revolucionarne zime, između slavnih vatri koje su gorjele gotovo do svibnja, slušajući topovsku pucnjavu koja je dopirala tko zna odakle. Tako smo se vozili na nastupe u Akademiju umjetnosti, gdje su organizirane večeri u korist ranjenika i gdje smo oboje nekoliko puta nastupali. Bili smo skupa i na koncertu Butomo-Nazvanove, gdje je pjevala Schuberta.

Nakon malo kolebanja odlučujem se sjetiti u ovim zapisima da sam morala objasniti Osipu kako nije u redu da se tako često srećemo; to može ljudima dati materijala za neispravno tumačenje prirode naših odnosa. Poslije toga, otprilike u ožujku, Mandeljštam je nestao. Tada su svi nestajali i pojavljivali se, i nitko se nije tome čudio.

U ljeto 1924. Osip Mandeljštam je doveo k meni (Fontanska 2) svoju mladu ženu. Nađuša je bila ono što Francuzi zovu laidemais charmante. Otada je počelo moje prijateljstvo s Nađušom i održava se do danas.

Osip je Nađu volio nevjerojatno, nezamislivo. Kada su joj u Kijevu operirali slijepo crijevo, on nije izlazio iz bolnice i sve vrijeme je stanovao u sobici kod bolničkog vratara. Nađu nije puštao od sebe ni koraka, nije joj dopuštao da radi, bio je jadno ljubomoran i tražio je od nje savjet za svaku riječ u stihu. Ništa slično nisam vidjela u životu. Sačuvana Mandeljštamova pisma ženi u potpunosti potvrđuju taj moj dojam.

Ana Ahmatova o Modiljaniju

Amadeo Modiglani - Portrait of Anna Akhmatova

Amadeo Modiljani – Portret Ane Ahmatove

Ja veoma vjerujem onima koji ga opisuju drukčijim nego što sam ga ja znala, i evo zašto. Kao prvo, ja sam mogla znati samo jednu stranu njegova bića (sjajnu) – ta ja sam naprosto bila tuđa, vjerojatno, na svoj način ne vrlo jasna dvadesetogodišnja žena, strankinja; i drugo, sama sam primijetila u njemu veliku promjenu kada smo se sreli 1911. godine. On je sav nekako potamnio i smršavio.

Godine 1910. viđala sam ga vrlo rijetko, samo nekoliko puta. Pa ipak mi je cijele zime pisao. To da je pisao stihove, nije mi rekao.

Kako ja danas shvaćam, njega je najviše začudila moja sposobnost pogađanja misli, viđenja tuđih snova i ostale gluposti na koje su se moji znanci odavno priviknuli. On je ponavljao „On communique“.

Često je govorio Il n’y a que vous pour réaliser cela.

Vjerojatno nismo oboje shvaćali jednu bitnu stvar: sve što se događalo bilo je za nas dvoje pretpoviješću naših života: njegovog vrlo kratkog, moga – vrlo dugoga.

Dah umjetnosti još nije oprljio, nije preobrazio ta dva bića, to je mogao biti svijetli, laki čas pred zoru.

Ali budućnost koja, kao što je poznato, baca svoju sjenu davno prije nego što dođe, kucala je na prozor, skrivala se iza fenjera, presijecala snove i plašila strašnim bodlerovskim Parizom, koji se pritajio negdje blizu.

I sve božansko u Modiglianiju samo je iskrilo kroz nekakav mrak. On je imao glavu Antinoja i oči sa zlatnim iskrama – on nije bio nalik ni na koga na svijetu. Njegov glas mi je ostao zauvijek u sjećanju.

Znala sam ga kao jadnika – nije bilo jasno od čega živi. Kao umjetnik tada nije imao ni sjene priznanja.

Živio je tada (1911. godine) u Impasse Falguiere. Bio je tako siromašan da smo u Luksemburškom parku uvijek sjedili na klupici a ne na plaćenim stolcima kakav je bio običaj.

On se uopće nije žalio ni na posve očitu bijedu, ni na također očito nepriznavanje. Samo jedanput u 1911. godini je rekao da mu je prošle zime bilo tako loše da čak nije mogao ni misliti o sebi najdražem.

Činio mi se kao okružen čvrstim prstenom usamljenosti. Ne sjećam se da se ikome klanjao u Luksemburškom vrtu ili u Latinskoj četvrti, gdje su se svi manje ili više međusobno poznavali. Ja nisam od njega čula ime ni jednoga znanca, prijatelja ili umjetnika i nisam čula od njega ni jedne šale. Nikad ga nisam vidjela pijana, niti je ikad mirisao na vino.

Očito je počeo piti kasnije, ali hašiš je već nekako figurirao u njegovim pričama.

Životnu prijateljicu, poznatu, tada nije imao. On nikad nije pričao pričice o budućoj zaljubljenosti (što, eto, svi čine).

Sa mnom nije govorio ni o čemu zemaljskom. Bio je pristojan, ali to nije bilo posljedica kućnog odgoja nego uzvišenosti njegova duha.

U to vrijeme se zanimao kiparstvom; radio je u dvorištu pored ateljea (u pustom kutku čulo se samo lupanje njegovoga batića) u obličju radnika. Zidovi njegova ateljea bili su prekriveni portretima nevjerovatne dužine (kako mi se danas čini – od poda do stropa).

Dovršene ih nisam vidjela – jesu li preživjeli? Svoju skulpturu je zvao la chose. Bila je postavljena, čini se, u Indépendants 1911. godine.

On me zamolio da je dođem pogledati, ali mi nije prišao na izložbi jer nisam bila sama nego s prijateljima.

U vrijeme mojih velikih gubitaka nestala je i fotografija s tom stvari koju mi je poklonio.

U to vrijeme Modigliani je sanjao o Egiptu. Vodio me je u Louvre vidjeti Egipatski odjel, uvjeravao me da je sve ostalo, tout le reste, nedostojno pažnje.

Crtao je moju glavu s ukrasima egipatskih carica i plesačica i činilo se da je posve zanesen velikom umjetnošću Egipta.

Očito je Egipat bio njegovim posljednjim zanosom.

Uskoro će on postati tako samobitan da se ničega ne možete sjećati gledajući njegova platna. Danas to razdoblje Modiglianija zovu période negre.

On je govorio: „Les bijoux doivent etre sauvages“ (ukrasi moraju biti divlji), u povodu mojih afričkih perla, i crtao me s njima.

Vodio me je gledati le vieux Paris derriere le Panthéon (stari Pariz iza Panteona) noću pri mjesečini.

Dobro je znao grad ali smo ipak jedanput zalutali.

Rekao je: „J’ai oublié qu’il y a une île au milieu (L’île St-Louis)“. On mi je pokazao pravi Pariz.

U povodu Venere Milonske govorio je da se prekrasno građene žene, koje treba klesati i slikati, uvijek pokažu nespretnima na platnu.

Po kiši (u Parizu često pada kiša) Modigliani je išao s golemim vrlo starim crnim kišobranom. Nekad smo sjedili pod tim kišobranom na klupici u Luxembourškom parku, padala je topla, ljetna kiša, okolo je drijemao le vieux palais a l’italienne, a mi smo uglas čitali Verlainea, kojeg smo dobro znali napamet, i radovali se što pamtimo iste stvari.

Ja sam čitala u nekoj američkoj monografiji da je vjerojatno velik utjecaj na Modiglianija imala Beatrix X. Pogledaj članak P. Guillaume u „Les arts a Pariz“ br. 6, str. 1-2, podtekst je očito ovaj: Otkud bi provincijalni židovski dječak mogao biti svestrano i duboko naobražen?). Ona ista koja ga zove „perle et pourceau“ (biser i praščić). Mogu i držim nužnim posvjedočiti da je jednako prosvijetljen Modigliani bio dugo prije poznanstva s Beatrix X., tj. u desetoj godini.

I teško da dama koja velikog umjetnika zove praščićem može ikoga prosvijetliti.

Prvi stranac koji je vidio kod mene moj portret Modiglianijevom rukom u studenom 1945. godine u Fontanom domu, rekao mi je o tom portretu nešto tako da ja ne mogu „ni sjetiti se, ni zaboraviti“, kako je rekao jedan poznati pjesnik o nečem sasvim drugom.

Ljudi stariji od nas pokazivali su po kojoj je aleji Luxembourškog parka pošao Verlaine uz gomilu poštovatelja, iz „svojega caffea“, gdje je svakodnevno ljenčario, u „svoj restaurant“ ručati.

Ali, 1911. godine po toj aleji nije išao Verlaine, nego visoki gospodin u besprijekornom kaputu i cilindru s trakom Legije časti – a susjedi su se došaptavali „Henri de Regnier!“.

Nama dvoma to ime uopće nije zvučalo. O Anatoleu Franceu Modigliani (kao uostalom ni drugi prosvijećeni Parižani) nije htio ni čuti. Radovao se što ga ni ja nisam voljela.

A Verlaine je u Luxembourškom parku postojao samo u obliku spomenika koji je bio otkriven upravo te godine.

Da, o Hugou Modigliani je jednostavno kazao: „Mais Hugo – c’est déclamatoire“(10). Jedanput smo se, vjerojatno, krivo dogovorili pa nisam zatekla Modiglianija doma nego sam odlučila pričekati nekoliko minuta. Imala sam u rukama buket crvenih ruža. Prozor pod zatvorenim vratima ateljea bio je otvoren. Budući da nisam imala što činiti, počela sam bacati u atelje cvijeće. Ne dočekavši Modiglianija, otišla sam.

Kad smo se sreli, on se čudio kako sam mogla ući u zatvorenu sobu, kad je ključ bio kod njega. Objasnila sam mu što se dogodilo. „Ne može biti – tako je lijepo ležalo“.

Modigliani je volio noćima lutati po Parizu i često sam, čuvši njegove korake u sanjivoj tišini ulice, prilazila prozoru i kroza žaluzine pratila njegovu sjenu pod mojim prozorima.

To što je tada bio Pariz već početkom dvadesetih godina zvalo se „Vieux Paris“ (stari Pariz) ili „Paris d’avant guerre“ (predratni Pariz).

Još su uglavnom cvjetali fijakeri. Kočijaši su imali svoje kabanice koje su zvali „rendez-vous des cochers“, i još su bili živi moji mladi suvremenici koji će uskoro izginuti na Marni i pod Verdenom.

Svi lijevi umjetnici, osim Modiglianija, bili su pozvani. Picasso je bio jednako poznat kao danas, ali tada su govorili Picasso i Braque.

Ida Rubinstein je plesala Salomeju, stvarala se raskošna tradicija djagiljevskog Ballets Russes (Stravinski, Nižinski, Pavlova, Karsavina, Bakst).

Danas znademo da sudbina Stravinskog nije ostala prikovana za desete godine, da je njegovo stvaralaštvo postalo najvišim glazbenim izrazom duha dvadesetog stoljeća. Tada to još nismo znali.

Dvadesetog lipnja 1910. godine bila je postavljena Žar ptica a 13. lipnja 1911. godine Fokin je postavio kod Djagiljeva Petrušku.

Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bio posve završen (Bulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao:

„A to su vaši socijal-demokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici“.

Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-colottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées).

Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika.

Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.

René Guille propovijedao je „znanstvenu poeziju“ i njegovi tzv. učenici s prevelikom su zlovoljom posjećivali vođu.

Katolička crkva kanonizirala je Ivanu Orleansku.

Ou est Jeanne la bonne Lorraine
Qu’Anglais brulérent a Rouen? – Villon

Sjećala sam se redaka te besmrtne balade gledajući kipove nove svetice. Bile su vrlo sumnjivoga ukusa i počeli su ih prodavati na štandovima crkvenih potrepština.

Talijanski radnik je ukrao Leonardovu Đokondu da je vrati u svoju domovinu i ja sam (već u Rusiji) mislila da sam je posljednja vidjela.

Modigliani je veoma žalio što ne shvaća moje stihove i sumnjao je da se u njima kriju nekakva čudesa, a to su samo bili prvi plahi pokušaji (npr. u „Apolonu“ 1911. godine).

Nad apolonovskim slikarstvom („Svijet umjetnosti“) Modigliani se otvoreno izrugivao.

Začudilo me je to kad je Modigliani ocijenio lijepim jednoga posve ružnog čovjeka i bio vrlo uporan u tome. Ja sam već tada pomislila: on sigurno vidi sve drukčije nego mi.

U svakom slučaju, to što u Parizu zovu modom, ukrašujući tu riječ raskošnim epitetima, Modigliani uopće nije primjećivao.

On me nije crtao u prirodi, nego kod sebe doma – darovao mi je te crteže.

Bilo ih je šesnaest. Molio me je da ih uramim i postavim u svojoj carskoselskoj sobi. Oni su stradali u carskoselskoj kući u prvim godinama revolucije.

Preživio je onaj u kojem se manje nego u ostalima predosjeća njegovo buduće „nu“…

Najčešće smo pričali o stihovima. Oba smo znali puno francuskih stihova: Verlainea, Laforguea, Mallarmea, Baudelairea.

Zatim sam srela umjetnika – Aleksandra Tišlera, koji je također kao Modigliani volio i pamtio stihove. To je takva rijetkost među slikarima!

Dantea mi nikada nije čitao. Može biti zato što ja tada još nisam znala talijanski.

Jedanput je rekao: „J’ai oublié de vous dire que je suis juif“.

Da je rodom iz blizine Livornoa – odmah je rekao, i da ima 24 godine, a imao je 26.

Rekao je da su ga zanimali avaiatori (po današnjem – piloti) ali kada se jedanput s jednim upoznao, razočarao se: pokazalo se da su naprosto sportaši (što je očekivao?).

U to vrijeme rani, lagani(14) i, kako je svakome poznato, nalik na police za knjige, zrakoplovi su kružili nad mojim smeđim i iskrivljenim vršnjakom (1889) – Eiffelovim tornjem.

Činio mi se da je nalik na gigantski svijećnjak, zaboravljeni velikan u prijestolnici patuljaka.

Ali to je nešto guliverovsko.

…a okolo je slavio nedavno pobjednički kubizam, koji je bio stran Modiglianiju.

Mark Chagal je već dovezao u Pariz svoj čarobni Vitebsk, a po pariškim bulevarima se šetala u obliku nepoznatog mladog čovjeka još neizišla zvijezda – Charlie Chaplin. „Veliki nijemi“ (kako su tada zvali kino) još je krasno šutio.

„A daleko na sjeveru“… u Rusiji su umrli Lav Tolstoj, Vrubelj, Vera Komissarževska; simbolisti su objavili da su u krizi, a Aleksandar Blok je prorokovao:

O kad bisti znali djeco vi

hladnoću i mrak budućih dana…

Tri kita na kojima se do danas njiše dvadeseto stoljeće – Proust, Joyce i Kafka – još nisu postojali kao mitovi, iako su bili živi kao ljudi.

U sljedećim godinama kada sam, uvjerena da se takav čovjek mora proslaviti, pitala za Modiglianija sve koji dolaze iz Pariza, odgovor je uvijek bio jedan isti: „Ne znamo, nismo čuli!“(15), ni B. Anrep (poznati mozaicist) ni N. Altman, koji je tih godina, 1914. do 1915, slikao moj portret.

Samo ga je jedanput N. S. Gumiljov, kad smo posljednji put skupa putovali sinu u Bežeck (u svibnju 1918) a ja spomenula Modiglianijevo ime, nazvao „pijano čudovište“, ili nešto u tom smislu, i rekao da su se u Parizu posvađali zbog toga što je Gumiljov u nekakvom društvu govorio ruski, a Modigliani se bunio…

Prema putnicima se Modigliani odnosio prezirno. On je držao da su putovanja samo surogat istinskog djelovanja.

Les chants de Maldoror (Maldororova pjevanja) stalno je nosio u džepu; tada je ta knjiga bila bibliografskom rijetkošću. Pripovijedao je kako je pošao u rusku crkvu na božićno jutrenje da vidi procesiju, jer je volio raskošne ceremonije. I kako se neki „vjerojatno vrlo važan gospodin“ (moglo bi se misliti – iz veleposlanstva) izmijenio blagoslov s njim. Modigliani, čini se, pojma nije imao što to znači…

Meni se dugo činilo da o njemu nikada više neću ništa čuti.

A naslušala sam se o njemu vrlo mnogo.

U početku NEP-a, kada sam bila članom Uprave tadašnjeg Saveza književnika, obično smo zasjedali u Kabinetu Aleksandra Nikolajeviča Tihonova (Lenjingrad, Mohovaja 36, izdavač: „Svjetska književnost“).

Tada su ponovno uspostavljeni poštanski odnosi s inozemstvom i Tihonov je dobivao puno stranih knjiga i časopisa. Netko mi je (za vrijeme sjednice) predao broj francuskog umjetničkog časopisa.

Otvorila sam ga – Modiglianijeva fotografija… – veliki članak tipa nekrologa; iz njega sam doznala da je on veliki umjetnik 20. stoljeća (sjećam se da su ga uspoređivali s Botticellijem) da o njemu postoji monografija i na engleskom i na talijanskom. Zatim mi je o njemu, u tridesetim godinama, pripovijedao Erenburg koji mu je posvetio stihove u knjizi Stihovi o kanonima i poznavao ga u Parizu nakon mene. Čitala sam o Modiglianiju i kod Karkoa u knjizi Od Montmartrea do Latinske četvrti i u Bulevarskom romanu gdje ga je autor dovodio u vezu s Utrillom.

S uvjerenošću mogu reći da taj hibrid nije na Modiglianija desete-jedanaeste godine uopće sličio, a to što je učinio autor pripada redu zabranjenih postupaka.

Pa i nedavno je Modigliani postao junakom prilično odvratnog francuskog filma Montparnasse 19. To je vrlo gorko!

Bolševo 1959. – Moskva 1964.