Predanje o Vavilonskoj kuli jedno je od najzanimljivijih u Starom zavetu. Nalazi se u „Knjizi postanja“ (11, 1-9), a predstavlja simbol pomame ljudske taštine i opčinjenosti materijalnim bogatstvima. Predanje objašnjava i poreklo mnoštva jezika. Evo odlomka značajnog za ovu temu i likovne priloge koji slede:

A bijaše na cijeloj zemlji jedan jezik i jednake riječi.
A kad otidoše od istoka, nađoše ravniocu u zemlji Senarskoj, i naseliše se ondje.
Pa rekoše među sobom: hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I bjehu im opeke mjesto kamena i smola zemljana mjesto kreča.
Poslije rekoše: hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo rasijali po zemlji.
A Gospod siđe da vidi grad i kulu, što zidahu sinovi čovječiji.
I reče Gospod: gle, narod jedan, i jedan jezik u svijeh, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade što su naumili.
Hajde da siđemo i da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore.
Tako ih Gospod rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada.
Zato se prozva Vavilon, jer ondje pomete Gospod jezik cijele zemlje, i odande ih rasu Gospod po svoj zemlji.

Vavilonska kula čest je motiv u flamanskom slikarstvu 16. i 17. veka zbog izuzetno snažne ekonomije zemalja Nizozemske tog vremena kada je, zahvaljujući berzi i pomorskim putevima, Antverpen, u kome je Piter Brojgel živeo i radio, odakle je, kasnije, prešao u Brisel, bio verzija današnjeg Njujorka ili Londona. Enormna količina novca slivala se u ruke bankara, pomoraca, trgovaca i plemstva tadašnjeg Antverpena.

Vavilonska kula nema pozitivno značenje na slikama majstora već više, umesto žanra mrtve prirode, takođe značajnog za kasnije holandsko (protestantsko) slikarstvo, ona prenosi jednu moralističku poruku. Njena slika je, istovremeno, kao u verzijama Pitera Brojgela, istovremeni lament nad ljudskim rodom i, u duhu renesanse, slavljenje sposobnosti ljudi. Nastavite sa čitanjem →