Mandeljštam je bio jedan od najblistavijih sugovornika: on nije slušao samoga sebe i odgovarao samome sebi, kao što danas gotovo svi čine. U razgovoru je bio uljudan, dosjetljiv i beskrajno raznolik. Ja nikad nisam čula da se on ponavljao ili da je vrtio stare ploče. Osip je s neobičnom lakoćom učio jezike. Cijele stranice Božanske komedije citirao je napamet na talijanskom. Nedugo prije same smrti molio je Nađu da ga nauči engleski. O stihovima je govorio blistavo, pristrasno i ponekad je bio čudovišno nepravedan, na primjer, prema Bloku. O Pasternaku je govorio: „Ja sam tako puno mislio o njemu da sam se čak umorio“, i „uvjeren sam da nije pročitao nijednog mog retka“.

Ograničavali su ga čitatelji. Stalno mu se činilo da ga ne vole oni koji bi trebali. On je dobro poznavao i pamtio tuđe stihove, često se zaljubljivao u pojedine retke, lako je pamtio ono što su mu čitali. Volio je govoriti o nečemu što je zvao svojom „idolatrijom“. Ponekad, želeći me zabaviti, pripovijedao mi je nekakve drage gluposti. Nasmijavali smo jedno drugo dotle da smo u „Oblačku“ padali po divanu koji je pjevao svim oprugama, i smijali se do besvijesti kao djevojke iz Joyceova Uliksa.

U desetim godinama, naravno, svugdje smo se sretali: u redakcijama, kod poznanika, petkom u „Hiperborejcu“, u „Lutajućem psu“, gdje mi je on, među ostalim, predstavio Majakovskog. Jedanput, upravo u „Psu“, kad smo svi večerali i zveketali suđem, Majakovski se sjetio da čita stihove. Osip mu je prišao i rekao: „Majakovski, prestanite čitati stihove. Niste vi rumunjski orkestar“. Oštroumni Majakovski nije se snašao da odgovori.

Simbolisti ga nikad nisu prihvatili. Dolazio je u Carsko. Kad se zaljubljivao, a to je dosta često događalo, ja sam nekoliko puta bila njegovom povjerenicom. Koliko se sjećam, prva je bila Ana Mihajlovna Zeljmanova-Čudovska, ljepotica-slikarica. Ona ga je naslikala na modroj pozadini sa zabačenom glavom (1914?). Ani Mihajlovnoj nije pisao stihove, na što se sam gorko tužio – još nije umio pisati ljubavne stihove. Druga je bila Cvetajeva, kojoj su upućeni krimski i moskovski stihovi, treća Salomeja Andronikova. Ja se sjećam raskošne Salomejine spavaće sobe na Vasiljevskom otoku.

Na početku revolucije (1920), u ono vrijeme kada sam ja živjela u potpunoj osamljenosti i čak se ni s njime nisam sretala, on je bio jedno vrijeme zaljubljen u glumicu Aleksandrinskog teatra Olgu Arbeninu, koja je postala ženom J. Jurkuna, i pisao joj je stihove. Sve te predrevolucionarne dame (bojim se, da sam među ostalima i ja) nakon mnogo godina on je nazvao „nježnim Evropljankama“:

Od ljepotica tadašnjih, od tih Europljanki nježnih,
koliko bijah zbunjen, prenapet i tužan.

Godine 1933-1934. Osip Emiljevič je burno, kratko i neuzvraćeno bio zaljubljen u Mariju Sergejevnu Petrovih. Njoj je posvećena, točnije upućena pjesma Turkinja (naslov moj), ljubavna, po mom mišljenju najbolja ljubavna pjesma 20. stoljeća. Marija Sergejevna pripovijeda da je bila još jedna prekrasna pjesma o bijeloj boji. Rukopis se vjerojatno izgubio. Nekoliko redaka Marija Sergejevna zna napamet.

Nadam se da ne treba podsjećati da ovaj donžuanski popis ne uključuje registar žena s kojima je Mandeljštam bio blizak.

Mandeljštam je revoluciju dočekao kao sasvim kompletan, i već, premda u uskom krugu, poznat pjesnik.

Mandeljštam je često svraćao po mene pa smo se vozili kočijama po rupčagama revolucionarne zime, između slavnih vatri koje su gorjele gotovo do svibnja, slušajući topovsku pucnjavu koja je dopirala tko zna odakle. Tako smo se vozili na nastupe u Akademiju umjetnosti, gdje su organizirane večeri u korist ranjenika i gdje smo oboje nekoliko puta nastupali. Bili smo skupa i na koncertu Butomo-Nazvanove, gdje je pjevala Schuberta.

Nakon malo kolebanja odlučujem se sjetiti u ovim zapisima da sam morala objasniti Osipu kako nije u redu da se tako često srećemo; to može ljudima dati materijala za neispravno tumačenje prirode naših odnosa. Poslije toga, otprilike u ožujku, Mandeljštam je nestao. Tada su svi nestajali i pojavljivali se, i nitko se nije tome čudio.

U ljeto 1924. Osip Mandeljštam je doveo k meni (Fontanska 2) svoju mladu ženu. Nađuša je bila ono što Francuzi zovu laide, mais charmante. Otada je počelo moje prijateljstvo s Nađušom i održava se do danas.

Osip je Nađu volio nezamislivo. Kada su joj u Kijevu operirali slijepo crijevo, on nije izlazio iz bolnice i sve vrijeme je stanovao u sobici kod bolničkog vratara. Nađu nije puštao od sebe ni koraka, nije joj dopuštao da radi, bio je jadno ljubomoran i tražio je od nje savjet za svaku riječ u stihu. Ništa slično nisam vidjela u životu. Sačuvana Mandeljštamova pisma ženi u potpunosti potvrđuju taj moj dojam.

Slika: Olga Kardovskaya, Portret Ane Ahmatove, 1914.