O delima Anselma Kifera

Among the artists whose work I know, Kiefer is perhaps the most talented, ambitious and literary of them all, and maybe that is why his universe appeals to me so strongly. – Orhan Pamuk

Ne sećam se kada i gde sam prvi put videla slike (reprodukcije) Anselma Kifera ali su mi se odmah dopala monumentalna dela, skulpture, knjige, fotografije. U eri „dematerijalizacije“, u eri „digitalnog“, u eri „koncepta“, Anselm Kifer je pravi primer romantičarskog umetnika. On ne odustaje od slike, od reči, od mita, od preispitivanja, on ne odustaje od materije i metafizike. Njegove slike (smemo li napisati platna?) teške su nekoliko stotina kilograma. Na njima je puno boje, puno slame, stolica, metalnih predmeta. Kifer stvara materijalnost, sliku, konkretno, čulno, istovremeno bivajući brutalan prema materijalnosti.

Na putovanjima sam se dva puta srela sa Kiferovim delima. Prvi put u Veneciji, u „Pegi Gugenhajm“ muzeju gde sam videla platno na kojoj je arhetipska slika, veoma važna za moju ličnu mitologiju, život, pisanje, a to je opustošena njiva. Nad njom se nadvijala kosa plave Margarete, slama, i stihovi ispisani rukom, prelepim rukopisom samog slikara, koji su iz pesme „Fuga smrti“ Paula Celana.

Tvoja kosa od zlata Margreto
Tvoja kosa od pepela Sulamko

Drugi put je to bilo u Briselu kad sam u „Muzeju lepih umetnosti“ kupila tri knjige među kojima je jedna bila posvećena radu Anselma Kifera. Razmišljala sam kako je njegovo delo blisko književnosti, i ne samo po upotrebi jezičkih elemenata, već u celini. Ono nije narativno ali poziva čitaoca da pejsaž dopuni prošlim i budućim. Delo je uvek tu, u sadašnjem, u zamrznutom, u trenutku koji je istovremeno i večnost. Večna sadašnjost.

Naišla sam na nekoliko zanimljivih tekstova i video zapisa o Kiferu. Jedan je tekst Kristofa Ransmajera, drugi je Orhana Pamuka, savremenog turskog pisca, jednog od Kiferovih umetničkih pandana. Njegov citat sledi u nastavku. Takođe, pored dokumentarnog filma „Remembering the Future“, naišla sam i na tri videa nastala povodom Kiferove izložbe u bečkom muzeju „Albertina“. Svi ovi tekstovi i filmovi mogu biti, uz moje upravo predočeno sećanje, početni impuls i uvid u dalje istraživanje ovog umetnika.

I found myself thinking once again that perhaps the reason why I loved these paintings so much was the artist’s ability to demonstrate the kinship of words and images, legends and landscapes. All these words, letters, trees, mountains, frail flowers and forgotten roads were part of a single text, and shared a common texture. All I wanted was to be able to read these paintings and the forceful brushstrokes that had formed them.

Izvor citata: The Guardian

Pet pesama Danice Marković

NA BUNARU

U vedri dan što nagoveštava proleće
Drumom širokim išli smo pokraj livada.
I sa klicama obesne, detinjske sreće
Zdravili pastire mlade i njihova stada.

Idući tako putem u veselu hodu,
Stigli smo, ushićeni, do jednog bunara,
I nadnesmo se nad mirnu i tihu vodu
Izvora što gasi žeđ umorna ovčara.

I dišuć’ miris rascvetanih ljubičica,
Što sveži dah gonjaše iz obližnja luga,
S osmehom blaženstva ogledali smo lica
Na tihoj površini vodenoga kruga.

Al’ u tom času žeđ nas je morila ljuta;
Žarka se želja javi da je utolimo;
I ti spusti vedro; za nekol’ko trenuta
Svežu vodu pismo, da žeđ ugasimo.

Ugasivši žeđ ljutu presićeni smo stali,
S utoljenom željom duboko odanuli,
I zajedničkom mišlju smo se pogledali,
Pa, pristupiv bunaru, nad vodu se nagnuli.

Al’ u dubini plahi se koluti vili.
Nevino zadovoljstvo što nam radost čini
Izgubili smo! Žeđ ljutu smo utolili;
Al’ dole, na ustalasanoj površini,

Ah, ne mogasmo više ogledati lica…
I zalud sva lepota proletnjega dana,
I sveži miris rascvetanih ljubičica,
I nežna pesma iz pastirska stana…

BOJA GLASA

„Volim vas kao pesnika
I poštujem kao ženu“
Reče mi jedne studene, zimske večeri.
I tad glas tvoj zavodnika
Imade uzvišenu
Čistotu, čar i boju snega i glečeri.

Kad pouzdanim i smelim
Naglaskom izjavi: „Želim
Da u pesmu vašu uđem pobedno!“
Odlučan, kristalan i čist
– Ljubičast kao ametist –
Bio je glas tvoj zvonki, dubok nedogledno.

Zašto te malo ne volim?
I udvornim i oholim
Tonom kad si me pitao,
Glas je tvoj omađijani
Laskavče nepostojani,
Bio je rumen ko nebo, dan bi svitao.

Kad reče mi da će doći
Tvoj čas i kneževske reči:
„Vreme i moje pravo poginuti neće!“
U veče proletnje noći
Bio je glas tvoj, što leči,
Rujan ko oganj, što brod ogromni pokreće.

Uporan to isto veče
I neumoran mi reče:
„Nezaboravan za vas bih ostao –
Spomen moj ničim potrven.“
I ko turčinka cvet crven
Tvoj vreli, strasni glas je u taj čas postao.

Svem sebi nađe izraza
Najzad kad plaho iskaza:
„Na muke bi vas valjalo staviti!“
Licem ti zračio osmeh,
No crn tad i mračan, ko greh,
Bio je glas tvoj bezdani, slutnjom obaviti.

NOĆNE BORBE

Svu se noć o mene otimahu strasti.
Dok fijukom vetar gonjaše duhove,
Kao da u mračne ponore me zove
Glas demona: razum nemađaše vlasti
Nad slikama divljim što stvara osama,
Niti međa beše bezumnim željama.

Preko opustelih polja i bregova
Mesečinu mrtvu vetar je titrao.
I ko odjek bolnih, fantastičnih snova,
Uzdah se iz grudi mojih u noć krao.
Nigde jednog zračka da duši posvetli –
A već eno zoru objavljuju petli.

No kroz kapke teške svetlost ne prodire.
U jecanje moji uzdasi prelaze.
More iskušenja sve šire i šire,
A obale nigde, niti ima staze
Na pučini; i kad vetar kapke hukom
Zatrese, duša se odazove jaukom.

O mnogo je noći prolazilo tako,
Pa ujutro sumorno slazilo dosadno,
I dan proticao besplodno i jadno.
I opet iz tiha podmuklo i lako
Veče spuštalo se gluho iz daleka,
Kao pauk što u mreži žrtvu čeka.

Vrebala je ponoć, u pustoj samoći
– Pritajenom snagom neslućenih strasti –
Moj visoki trijumf savladanih strasti.
Kopnela je mladost u te žarke čase
I životom šturim sudba titrala se.

Dok prolaze dani bespovratni snagom,
Nemilosnom stopom vreme dok sve gazi;
Bez oslonca stupam po sumornoj stazi,
S kolebanjem hudim u životu nagom:
Pod kapcima vrelim zamućeno oko
Nepobednu žudnju prikriva duboko.

ŽIVOT

Žudeh da osvojim snažnoga čoveka
Či bi ritam krvi odjek silni bio
Vasionskog bila; pogled svetlost meka
Udaljenih zvezda, srce kutak mio

Sanjanoga raja; duša neba deo;
I njegovo delo, uzor ljudske misli,
Da moj ponos bude život nam ceo
Harmonija da je najviše zamisli.

O kako su kobni i snovi i mašta
Što mi ne dadoše da život pobedim!
Koliko se kaje i kako ispašta
Žarka težnja duše u danima bledim.

Sad u tamne čase vedrog, letnjeg dana
Posmatram na prstu kolutić od zlata:
Znam da neprebolnih zadao je rana
I koliko skupa njegova je plata.

I znam da je uvek on znamenje bola,
Da je simvol svega odricanja žene,
Da je okov, igo i surova škola –
Blistava kolajna patnje prikrivene.

PISMO

O divnog sela, da krasnoga mesta,
Srećna života u ovome kraju!
Od kako stigoh, nikako ne presta
Usrdna žurba: neprestano traju
Posete česte iz susedstva cela
I prijateljski poziv na posela.

Kad je četvrtak, ili praznik koji,
Smatra za dužnost komšinica svaka,
Da svojim budnim prisustvom nastoji
Da dokolica meni bude laka.
Skupe se tako da mi vreme krate
I svoju leptu besposlici plate.

Ivana priča kako silno žali
Pop domaćicu pokojnu, i zašto;
Živana kako selu mnogo „vali“
Što vode nema. Smilja opet: našto
Glačati rublje?! Joka život daje
Da zna što Tasa kćeri ne udaje.

Ja s bolom gledam sklopljenog Verlena,
I svog poleta vidim paralizu
– Tu oličenu, u tom skupu žena.
Dok san moj sjajni, još doskora blizu,
Beži u tamu pred karikaturom
Života, što me davi rukom šturom.

Izvor: Danica Marković, Trenuci i raspoloženja, SKZ, Beograd, 1928.

Slika: Beta Vukanović, Letnji dan, 1919. (Narodni muzej)

Preporuke: Wikipedia  |  Knjiženstvo

Ivo Andrić: „Na putovanju“

Neko je počeo da govori o putovanjima. Taj razgovor je prihvatilo celo društvo. Govorili su svi, ponekad i po dvojica u isto vreme. Dobro vino koje su pili u malim, umerenim gutljajima oživljavalo je razgovor.

„Volim da putujem!“, rekao je odjednom, neočekivano i tiho, jedan mladić, ali sa osmehom u kojem je bilo nešto od prigušenog kliktanja i radosnog polaska. Uzbudio me je taj mladićki osmejak i podstakao da i ja kažem nešto o putovanju, ali u sebi. To je bio negovoreni monolog koji je, kao reka ponornica, nečujno tekao ispod njihovih glasnih pričanja.

„A ko ne voli? Razgovarajte sa ženama i mladićima, pa ćete videti. Zagledajte u dno duše starijim, smirenim ljudima, koji ne govore o svojim željama, i naći ćete istu strast, zamrlu, bez nade na ostvarenje, ali živu i trajnu. Možda bi se mogdo reći da svak voli putovanje, ili bar misao o njemu, kao svoj drugi, lepši, život. Ali ja, kad kažem da volim da putujem, imam za to stvaran i naročit razlog. Jelena, koja se tako retko pojavljuje, na putovanjima je još ponajčešće pored mene. Zato volim da putujem sam, i zato putujem često. Čim počne da zri leto, neka snaga, za koju ne znam da li dolazi iz mene ili iz svetova oko mene, digne me kao vlaga klicu put svetlosti, i ja putujem, vozim se, plovim, letim. Drugim rečima, srećan sam, jer ne bih mogao kazati gde sam. Tada se dešava, u srećnim trenucima, da se pojavi Jelena. Kako, kada, i pod kojim vidom i prividom, ne bih mogao da kažem, jer to ni sam ne mogu nikad da predvidim niti umem docnije sebi da objasnim. Dešava se da je sretnem, kao da me je čekala, već na samom polasku na put. Tek što sam se smestio u kupeu, na sedištu pored prozora (bledozelena čoja, sa belim čipkama na uzglavlju!), voz kreće i za nekoliko trenutaka napušta rastrgana i tužna predgrađa. Kad ispred velikog vagonskog prozora stanu da teku i struje površine bašta i njiva i da se u kovitlac savijaju oživele mase ograda, drveća i telegrafskih žica, ja skrenem pogled sa sedišta prekoputa, koje je prazno kao da nekoga čeka. Gledam uporno u daljinu i znam da se svi ti predeli i predmeti, koje brzina pretvara u tečnu, uzvitlanu masu, zgušnjavaju u lik moje saputnice. Gledam u daljinu, u tamnu crtu hrastove šume u dnu vidika ili u majur koji se ocrtava pola na zemlji a pola na nebu, a u isto vreme znam da tu, prema meni, već sedi i sve stvarnije biva stvorenje čije mi samo prisustvo pričinjava neizmernu radost koja raste u neproračunljivoj proporciji, sa svakim minutom. Zar onda nije svejedno gledati u daleku tačku na obzorju ili u lice ženi koja nastaje preda mnom? Jer radost zbog njenog sve osetnijeg prisustva, zbog toga što ona postoji takva kakva jest i što je meni dano da je gledam i imam pored sebe, tolika je i tako strahovito brzo raste, da plavi i briše naše likove, predele i daljine oko nas, preliva se preko oštre crte na kraju vidika i daždi negde po svim svetovima. A veliko čudo te radosti i jeste u tome što svakog trena mogu da zaustavim tu plimu sreće i da je vratim i ograničim na naša dva tela i na uski prostor kupea u kojem se vozimo. A već nekoliko sekundi posle toga, poplava sreće počinje ponovo, i u njoj iščezavamo nas dvoje, i kupe, i vaskoliki beli svet sa nama. Tako me u zamasima koji obeznanjuju nosi ta vasionska ljuljaška od jedne savršene sreće do druge, od Jeleninog i mog prisustva do nestanka i nas i svega sa nama u sreći opšteg postojanja. I ni na jednoj tački toga beskrajnog luka nema zastajanja ni za trenutak, jer se uvek ili penjemo ili spuštamo. Da, tu je sada Jelena, u uglu mog oka, na kraju širokog vidika koji se topi, kreće i ruši u brzacima i slapovima – nepomična i nema, ali već živa i stvarna. Široko, vedro i slobodno gledanje njenih očiju koje nastaju nije se još izoštrilo i saželo u određen pogled. Tako mlade žene iz svog tela, koje ima svežinu planinskog mleka i zumbulova soka, gledaju svet svojim čistim, mirnim očima. Te oči koje se kreću polagano i menjaju izraz neosetno, kao nebo boju, liče na deo globa koji, prigušeno osvetljen iznutra, nagoveštava nepoznate a sluđene delove kontinenata i okeana. Pogled tih očiju nije nikad počivao samo na meni, i ja sam mogao na neobjašnjiv način da uživam u svemu onom što one vide u isto vreme dok gledaju u mene, jer te oči su prostirale ispred sebe nepoznate krajine nevinih svetova u kojima se gubio i moj gledani lik. One su se kretale i svetlele sa ravnodušnom tačnošću nebeskih mena, a u isto vreme zbunjivale moja čula i zavodile ih na neslućene staze i u zanosne varke. Samo retko u životu, pred najvećim i izuzetnim prizorima koje, udruženi, zemlja i nebo prostiru pred nama, nastupala je kod mene ista igra i zamena pojačanih čula i njihovo neograničeno umnogostručavanje, sve do istovremenog osećanja pojava koje inače, izvan tih prazničnih trenutaka, upoznajemo i osećamo samo izdvojeno i ponaosob. (Takvi trenuci nemaju imena i ostavljaju samo bled trag docnije, u sećanjima naše svakidašnjice.)

Tako sam nekad, dok sam, stojeći na visini od tri hiljade četiri stotine metara, gledao iznad sebe glečere i na njima sunčev sjaj koji izgleda nepomičan, odjednom čuo kako se iz njih diže beskrajno tanak šum, muzika jedna koju uho teško može da razabere a nikako ne ume da zadrži. Tako sam, opet jednom, za jesenjeg dana bez sunca, pod sivim nebom, stajao izgubljen u stepi koja se sterala od mojih nogu do neodređene crte nebeskog svoda. I dok sam osluškivao kako tiho i oštro šumi i cvili trava koju vetar povija u tankim sivim talasima, video sam odjednom na prevojima tih beskrajnih talasa neki sjaj koji oko, naviklo na dotadašnje pojave i vidike, jedva može da uhvati i primeti, a koji kao da ne dolazi od sunca.

Na ovakvim putovanjima sa Jelenom takve, inače retke, zamene čula bile su neprestano i potpuno mogućne, i ostvarivale se lakoćom sna i brzinom misli. Tako je bilo i sada.

A kad nas je sunce, na jednoj okuci, zaobišlo i javilo se na Jeleninoj strani, ona zaklopi za trenutak oči. Tada sam ugledao njene teške i čudne očne kapke, ispod kojih su živeli i sopstvenim plamenom sijali svetovi od kojih su trepavke, ne uspevajući da zadrže sav sjaj, bleštale tankim odsevima žeženog, zagasitog zlata u čudesnim prelivima.

Dok je tako držala sklopljene oči, ja sam posmatrao njeno čelo, obraze i vrat. Oko njih je, kao letnja jara oko voćnih plodova, treptao neoivičen oreol moćnog ali jedva vidljivog sjaja, i gubio se na krajevima u pokrenutom i žitkom predelu koji brzina vožnje nosi, kida i rasipa u očima putnika. Tako smo, prelazeći prostor, dugo ćutali; ona po zakonu svoga bića i postanka, a ja u neizrecivoj slasti njenog prisustva, koja je rasla i prelivala se i odnosila sa sobom sve što se moglo pomisliti ili reći.

Samo u jednom trenutku nisam mogao odoleti želji. Zaboravio sam se i prekinuo za sekund ćutanje, tek toliko koliko je trebalo da joj sa pola reči kažem kako sam neizmerno srećniji od svih ljudi na zemlji, koji svoj dan i svoju noć, svoj hleb i svoj log dele sa avetima, a ne kao ja, sa istinskom ženom savršenog bića i lika. To je bilo dovoljno da žena, koja je za mene oličavala u sebi snagu i lepotu sveta, nestane kao priviđenje.

Prema meni se, u ritmu brzog voza, njihalo prazno sedište, kao grana sa koje je ptica odletela. Vagonski prozor uzalud je hvatao i kosio sve nove predele u sve novoj igri svetlosti i oblaka. Sve to je proticalo i odlazilo nekud u bezobličnim, tečnim masama. A ja sam putovao kao brižan samac, što sam bez Jeleninog prisustva u stvari uvek i bio.

A biva da se Jelena javi i drugom prilikom i na drugi način, ali uvek na putovanju, uvek čudno i neočekivano.

Dešava se da nam u stranom gradu, na povratku, ostane koji sat vremena između dva voza, ili između voza i aviona, ili broda i voza. Tu sati imaju uvek naročitu boju i naročito mesto u našem životu.

Sunčano popodne iza kiše. Stvari su u garderobi, u džepu je vozna karta za dalje putovanje, večeras. Sav raniji život iza mene je, sav budući tek preda mnom. Stvara se prazno područje potpune slobode. Tu se dobro živi. Ništa nije ni kako je bilo ni kako će biti, nego onako kako bi moglo biti i kako, nekim čudom, i jeste. Sav život je odjednom postao čvrst, jasan, bezimen, osetan samo po onom što vredi sam po sebi. Sve ima naročito značenje i vrednost, i ono što čovek pomisli, i ono što pogleda, pomiriše ili okusi. Sitnice i slučajni susreti imaju u takvim prilikama često izgled značajnih stvari i velikih doživljaja.

Brzo i zadihano idem iz ulice u ulicu, razgledam izloge, spomenike i zgrade, kao da ću moći sve poneti u sećanju. Svraćam u radnje i kupujem sitnice, poklone koje ću poneti prijateljima kod kuće. Uzbuđen sam kao da otimam od života, kradem od smrti. Nosim poklone za druge, a idem pun radosti, kao da to mene sa svih strana darivaju nekim dragocenim predmetima i uz njih pogledima i osmejcima koji vrede hiljadu puta više od predmeta. Prolazim nepoznatim gradom kao raskošnim tuđim voćnjakom. Razgledam, pazarujem, izvinjavam se, zahvaljujem. A preda mnom je stalno utvrđen sat i minut moga odlaska.

Ušao sam u jednu veliku, bogato uređenu papirnicu, punu sveta, koji je na dvoja velika vrata neprestano ulazio i izlazio. Bilo je doba godine kad dani počnu primetno da kraćaju. Napolju je bilo još prilično vidno kad su u radnji planule svetlosti, sve odjednom, i celu prostoriju prelile mlečnim sjajem, u kojem su oživeli svi predmeti, raznobojna roba po tezgama i rafovima i lica kupaca i prodavačica. U tom trenutku ugledao sam Jelenu. Išla je put kase da plati. Prodavačica je napustila svoje mesto i pratila je, ne odvajajući očiju od nje. Žena na kasi primila je rasejano novčanncu, a kad je htela da vrati ostatak i podigla pogled do Jeleninog lica, odjednom je ustala i stojeći predala joj novac. Jelena se zaputila ka izlazu, a mala prodavačica išla je za njom sve do vrata, sa očitom namerom da ih otvori. Ali je u tom pretekao jedan stariji nameštenik, koji se slučajno desio tu. Gledajući Jelenu u lice, otvorio je širom vrata i rekao glasno i radosno:

„Neka, ja ću zatvoriti!“

Žena za kasom jednako je stajala i gledala za Jelenom.

Bio sam potpuno zanesen gledajući kako se svak kao čarolijom menja čim pogleda Jelenu u lice. Tek kad su se vrata za njom zatvorila, setio sam se da pohitam i da joj priđem. Na nesreću, nisam još bio platio. Brzo sam istresao novac pred ženu na kasi, koja je hladno prelazila pogledom preko mene kao preko brojke u dugom nizu brojaka. Gurajući se i saplićući, istrčao sam napolje. Gledao sam levo pa desno. Svet je vrveo širokim trotoarima u oba pravca, sredinom su milela kola u neprekinutoj povorci. Bio je dvosmisleni prelazni čas između dana i noći. Sve je bilo osvetljeno, a ipak nejasno i nerazumljivo. Činilo mi se da pored mene prolazi povorka sa maskama na licima. Gde se tu izgubila Jelena? U kom pravcu je krenula? Kako da je nađem? – Učinio sam ono što je najgore i najnerazumnije. Krenuo sam levo, probijao se grubo i zagledao svakoj ženi u lice. Onda sam se opet vratio pred radnju i pošao desno. Kad sam izgubio svaku nadu, vratio sam se na polaznu tačku. Tu sam stajao još jedno vreme, kao čovek koji je nepovratno izgubio ono do čega mu je najviše stalo. Sve je bilo maglovito i neodređeno, samo jedno je bilo jasno: da se sa takvim gubitkom čovek ne može pomiriti.

Još dugo sam krstario tim živim i prometnim delom grada, vukući svoje paketiće i unezvereno gledajući oko sebe. Na mahove bi mi se pričinilo da za ugao zamiče Jelena. Potrčao bih naglo i tamo nalazio – neku nepoznatu ženu. Zastajao sam postiđen. Ali malo docnije opet bi mi se učinilo da se u gomili, na protivnoj strani ulice, nazire Jelenin stas. Pretrčao bih nepropisno i – uzalud. Sve me je varalo. Sve sam više gubio poverenje u svoje oko i svoj korak. Izmučen i umoran, stigao sam na stanicu pred sam polazak voza. Uzeo sam svoje stvari, smestio se u avetinjski osvetljenom kupeu. Paketiće od kupovine složio sam u svoj kofer. Činilo mi se da sam se udvojio i da vidim sam sebe kako dugo sedim nepomičan sa koferom na kolenima, pitajući se neprestano da li je to zaista mogla biti Jelena, a zatim čvrsto i nervozno pritišćem njegove dve brave, koje pri zatvaranju kažu metalnim glasom, jedna: da!, a druga: ne! Prolazimo kroz vlažnu tamu i pust, neosvetljen predeo. Jelena se neće više javiti. Mrak, vlaga. To nije njen element. Preda mnom je noć bez sna, nedogledna, jarosna, ubilačka pustinja. Čini mi se da je živo biće neće preživeti ni videti joj kraja. A meni valja živeti, i čekati. Živeti sa nadom, u čekanju. Pa i bez nade.

Napomena: Ovaj odlomak o putovanju deo je Andrićeve priče Jelena, žena koje nema.

Fotografija: André Kertész

Šest oda Džona Kitsa iz 1819. godine

Početkom 1819. godine Džon Kits napušta svoj dotadašnji posao i odlučuje da se posveti isključivo stvaranju poezije. Isprva pokušava da završi odu Hiperion ali ubrzo odustaje i započinje novi ciklus pesama. Te godine napisao je šest oda, od kojih je jedino „Oda jeseni“ bila završena u septembru a ostalih pet verovatno u maju 1819.

U nastavku slede svih šest oda, od kojih su Oda slavuju, Oda bezbrižnosti (u nekim prevodima i Oda indolenciji), Oda melanholiji i Oda psihi date u prevodu Danka Anđelinovića iz 1960. godine, što će čitaoci primetiti, naročito po određenim leksičkim odlikama prevoda. Oda grčkoj urni i Oda jeseni data je u prevodu Vladete Košutića iz 1968. godine.

Na blogu A . A . A možete čitati detaljnije analize pesama Oda jeseni i Oda grčkoj urni. Takođe, Kits je poslužio i kao inspiracija za jednu pesmu poljske pesnikinje Eve Lipske. Najzad, treba nešto reći i o likovnim prilozima u ovoj objavi. Kits je prikazan na nekoliko portreta, što ulja na platnu, što crteža. Tekst o njima nalazi se posle oda, na kraju objave.

ODA SLAVUJU

Boli me srce, san klonuća mori,
Ko da se napih divlje živoline,
Il’ ispih do dna opoj ponajgori,
Il’ ko da padoh Leti u dubine:
Ne jer ti usud zavidim presretni,
Već jer me sreći puna sreća tvoja,
Da ti, o šumska Drijado krilata,
Kroza splet poletni
Zelene bukve i sjena bez broja,
Proljeću pjevaš, laka i grlata.

Htio bih gutljaj vina! što je bilo
Hlađeno dugo zemlji u bezdanu,
S okusom Flore, zelen s polja pilo,
Provanse pjesmu, ples, radost sunčanu!
Oh, želim čašu vina topla, gusta,
S Juga i punu rujne Hipokrene,
Da rub joj kipi biserastim zrakom,
A purpurom usta:
Da mogu ispit, nek nevidan svene
Život mi s tobom zavit šumskim mrakom.

Daleko svenut, iščeznut, nestati
I smetnut s uma što nikad ne znade
Ti među lišćem, kako čovjek pati
I zgara čujuć gdje svak jada jade;
Gdje kljenut trese zadnje kose sijede,
Gdje mladost blijedi, kopni i umire,
Gdje mislit znači biti prepun boli,
Gdje zdvojnošću blijede
Olovne oči, gdje lijepost samire,
A ljubav sutra dočekat ne voli.

Otale! k tebi želja letjet mi je,
Bez leoparda i bez kola Baka,
Već na nevidnim krilima poezije,
Prem tu me drži, priječi misao svaka:
I već sam s tobom! noć mekoća mije,
Kraljica Luna možda je na tronu,
U krugu svojih svih zvjezdanih Vila;
Al’ svjetlosti nije,
Van te što s daškom s neba tiho klonu
Kroz zelen-tamu vrzom s bezbroj krila.

Kakvo mi ne znam pod nogama cvijeće,
Nit kakav nježni miris kiti grane,
Al’ kroz mrak svaki, što mirisan slijeće
Pogodim darak dobe rascvjetane:
Divljega voća, guštare i trave,
Bijeloga gloga, šipka i ljubice,
Što skrita lišćem vrlo brzo svene;
I kćerke ubave
Svibanjske – pjane od rose – ružice;
Mrmore baja ljetne noći snene.

I tamu slušam: nekoliko puta
U Smrt sam blagu zaljubljen gotovo,
I zvah je rimom zamišljenih ćuta,
Da splije blago disanje mi ovo;
Ljepše no ikad sad me mrijet snalazi,
U ponoć nestat bez boli u sebi,
Ti dokle poješ dušom zanesenom
U ovoj ekstazi!
Ti još bi pjevo, ja te čuo ne bi’
I na tvoj rekvijem postao bih busenom.

Rođena nisi smrtnom, vječna ptico!
Nit porod gladni, da ti zator bude;
Tvoj pjev bje slušan, što mi noćas klico,
U drevno vrijeme od cara i lude:
Možda to isti pjev je, što put nađe
U srce Rute, kada tužne zjene
U tuđem žitu, dom svoj plačuć, staja;
Pjev što često sađe
Na čarni prozor, otvoren na pjene
Opasnih mora vilinskog beskraja.

Beskraja! to je prava riječ ko zvono,
Što od tebe me zove mome meni!
Zbogom! jer mašta splest ne može ono,
Što, misle, kadar taj vilenjak sneni.
O, zbogom! zbogom! tužni pjev ti vene,
Prelazeć travnik, preko vode plije,
Do boka humka: da već na dubravam
Nijem, pokopan svene:
Je l’ to san budni il’ sanja vizije?
I nesta pjesme: – bdijem ili spavam?

ODA MELANKOLIJI

Ne idi k Leti, ni jedića brati
Čvrst koren – otrov za njezina vina;
Ni velebilja, blijedo čelo da ti
Cjeliva – grozd što voli Prozerpina;
Tis-boba vijenac nek te ne ovija;
Balegar ne daj, ni mrtvačka glava,
Ni meka sova, da s tvoje Duše
Žalobne druzi bolnih misterija;
Sjena vrh sjena već će doć sna plava,
Da duše budne boli ti poduše.

Al’ kada s neba nenadano pane
Melankolija, kao oblak plačni,
Što kruni cvijeće sve, što na pol sane,
A na hum zelen svoj plašt baci mračni
Aprilski; tad bol iz ruže jutrene
Zasiti svoj, il’ s dugom s mora slana,
Il’ pun nek božur bogatstva ti toči,
Il’ kad ti ljuba nježno smršti zjene,
Za ruku prim’ je, nek bjesni lagana,
– I žedno pij joj, pij, predivne oči.

S Ljepotom ona stanuje – s Ljepotom
Što umrijet mora; Radost ruku ima
Uvijek na usni zboreć – zbogom; potom
Slast boli bliza, da otrov ustima
Pčelinjim stvori: U hramu Naslade
Melankolije carsko je svetište,
Nevidno svima, van tom, što na jaku
Jeziku smečit grozd Radosti znade;
Moć njena će mu dušu da pritište,
Njen trofej bit će viseć na oblaku.

ODA PSIHI

Boginjo! počuj ovaj pjev bez sklada,
Iz slatkog žara i spomena draga,
Što vre – i prosti, da ti tajne sada
U uha pojem školjkasta i blaga:
Sigurno sanjah, il’ zar vidjeh danas
Krilatu Psihu otvorenih zjena?
Kroz šumu lutah, i kad ostavlja nas
Najednom miso, zatreptih ko sjena,
Videć dva bića, gdje bok pokraj boka,
U travi leže pod krovom mrmora
Lišća, a cvijeće dršće kraj žubora
Potoka laka toka:
Međ’ cvijećem svježa korijenja, a oka
Mirisnog, plavog, boje srebrn-bijele,
Purpurna pupa – ležahu duboka
Daha u travi: krila im se žele,
Ne ljube usne, al’ – zbogom – ne vele,
Ko da ih dijele meke ruke drijemne,
Cjelove prošle nadcjelivat spremne,
Kroz nježnu ljubav što sjaj zore nosi:
Krilatog dečaka poznadoh, što spava;
Ali ti, sretno, sretno grle, tko si?
Njegova Psiha prava.

Rođena zadnja, vizijo najljepša,
Olimpske vlasti svele nemilice!
Od zvijezde Feba na nebu još ljepša
Il’ večernjice – nebeske krijesnice;
Ljepšoj ti od njih nitko hram ne pruži,
Nit oltar cvijećem kiti;
Nit zbor ti nježni djevica ne tuži
Kad sat noćni hiti;
Nemaš ni frule, lutnje, glasa, kada,
U kadilniku da ti tinja,
Svetišta, luga, ni proroka, pa da
Proriče žarki san mu usna sinja.

Presjajna! prem za zavjete predane
Prekasno, kasno za zvuk lire mili,
Zborišta kad su bile šuma grane,
Kad vatra, voda i zrak sveti bili;
Ipak u dane, što daleko tako
Od sretne dobe, – ja ti krila sjajna
Nad Olimpijcim’ sveilim vidim lako
Pršit – i pjevam od zanosa tajna.
Daj, da ja budem tvoj hor, te da tužim
U noćne sate;
Tvoj glas i lutnja, frula, s kadilnika
Miris što slatko tinja;
Svetište, lug i prorok snena lika,
Kom žari usna sinja.

Jest, tvoj svećenik bit ću, hram ti dići
Negdje u tajnom mjestu svoga uma,
Gdje s granjem misli slatka bol će nići,
Ko borje šumit s vjetrom mjesto šuma;
Okolo svud će tvoj lug taman vele
Gorama divljim prekrit sve gromade
I tu će ptice, lahor, vrutci, pčele
Ljuljuškat u san na šušnju Drijade;
I tu, gdje mir se na daleko pruža,
Isplest ću od ruža
Svetište prućem mozga, koji misli,
S pupovim, zvoncim, zvijezdama bez imena,
Od sveg što mašta vrtlarica smisli,
Što gajeć cvijeće vječna je promjena:
Tu će ti biti mekana naslada,
Otvoren prozor noći
I baklja, sve što sjene misli svlada,
Da ljubav može doći.

ODA BEZBRIŽNOSTI

I

Oni ne siju, niti žanju…

Pred zoru jednom tri ugledah lika,
Prignuta vrata, drže se za ruke;
I mirne bočke kreću kao slika,
U bijelu ruhu, sandalama bez buke;
Prođoše kao slike s mermer-urne,
Ako je vratiš, gledaš sa svih strana;
Prođoše opet, ko da se okrene
Još jednom urna i okolo zurne;
Čudne mi bjehu, – ko onom kom znana
Fidije ruka, – već viđene sjene.

II

Kako to, sjene, da vas ne poznadoh?
Kako ste došle u šutljivu ruhu?
Zar u nijem, tajni neki splet upadoh,
Otmete da mi u bescilju gluhu
Bezbrižne dane? Snen bje čas bez želja,
Slabilo bilo, da mi oči krije
Blaženi oblak, ljetne bezbrižnosti,
Bol bestrn, vijenac bez cvijeta veselja;
Oh, zašto niste iščezle – da mi je
Duh miran od sveg – van od ništavnosti.

III

I treći put prođu i okrenu
vaka mi trenom lice, te ih nesta:
Slijedit ih tad me plamen želje krenu
I imat krila, jer ih poznah smjesta:
Ljepojka prva – Ljubav joj je ime,
Ambicija druga, bljeđanih usnica,
Vijek budna, oko umorno joj sija.
Ta treća, koju ljubim srcem svime,
Prem na njoj mnogi prijekor, okrutnica,
Moj demon, znadoh, to bje – Poezija.

IV

Nestaše, i ja, zbilja, željah krila:
O, ludost! Što je Ljubav? Gdje je ona?
Ambicija jadna nju je porodila
Ljudskoga malog srca febra bona;
A Poezija? – Ne, ni ona nije
Sreće mi dala ko podnevi sneni,
Il’ suton mednom kad bezbrigom plavi;
O, život jedan bez muka da mi je,
Da ne znam ništa o mjeseca mijeni;
Nit šta za trudni čujem razum zdravi.

V

Još jednom one prođu; – zašto, jao!
Moj san je bio vezen sanjom mraka,
A duša travnik, gdje cvat cvijeća cvao,
Nemirnih snova i drhtavih zraka:
Oblačno jutro bješe, al’ bez kiše,
Trepavke prem mu pune majskih suza;
List novi loze po oknu mi pade,
Mđ’ pupovima toplim drozd bigliše:
O, Sjene! vrijeme – zbogom – reć je sade!
Niz vaše skute suza mi ne puza.

VI

Tri Sjene, zbogom! dići glave moje
Vi niste kadre s trave svježe, meke!
Ne želim biti hranjen od makoje
Hvale, ko maza čulne šale neke!
Nestan’te, bud’te snenih urna slike,
Na maske nalik. Zbogom, noć mi natka
Vizija dosta, te ja imam svoje,
A dan mi mnoge doda raznolike;
Nestan’te, Sjene! u oblak od moje
Bezbrižne duše – zavijek bez povratka!

ODA GRČKOJ URNI

Ti večno nevina, nevesto spokoja!
Odojče tišine i sporih časova,
ti, pevaču šumski, što kroz usta tvoja
navire poj lepši od naših stihova:
kakva bajka cvetna oko tvojeg boka
ovi u dolini Arkadije zlatne
bogove i smrtne ljude u isti mah?
Ljudi i bogovi ko su? Nepodatne
device te ko su? Beg, bitka žestoka?
Kakve su to frule? Kakav zanos plah?

Pesme što čujemo drage su, al draže
još su nečuvene, i stog nek zaječi,
frule, ne za uvo već što može blaže,
svirka duhu našem sa pesmom bez reči.
Pod stablima nećeš, o mladiću lepi,
stati s pesmom, niti stabla će da mru:
smeli ljubavniče, blizu svrhe ti si,
a ne ljubiš dragu, no zato ne strepi,
volećeš večito večno mladu nju.

Srećne, srećne grane! Nikad lišće vedro
neće vam proleću reći zbogom žalno;
o sviraču srećni, nesmoren i štedro,
sviraćeš na fruli nove pesme stalno;
večna ljubav, večna, srce nek prevlasti,
uvek strasno i za uživanje orno!
Večno zadihana, večno mlada žud,
slobodna od iga svake ljudske strasti
kad nam srce klone gorko i umorno,
a orosi čelo grozničava stud.

Ko su ljudi ti što u hram idu trajno?
Kojem žrtveniku, žrecu tajanstveni,
vodiš tu junicu što muče očajno,
svilenih bokova cvećem okićenih?
Gradić pokraj reke il na žalu što je,
il na bregu s mirnim zamkom u samoći,
tog smernoga jutra što napušten bi?
O gradiću, večno uličice tvoje
biće tihe… niko nikad neće doći
da nam kaže zašto pust ostade ti.

Grčko remek-delo! Sa jasnim držanjem
devica i ljudi koji mramor diče,
s ugaženom travom i sa šumskim granjem:
mučiš misli naše, ćutljivi obliče,
kao večnost. Hladna pastoralo, traješ, –
dok smrt pokolenja lišava životat
kao svedok večni slušajuć tuđ vaj –
da čoveku kažeš prijateljski da je
lepota istina, istina lepota,
i to je na zemlji sve, čoveče, znaj.

ODA JESENI

Doba magle, doba berićeta štedra,
drugo zrelog sunca omiljena ti,
da skupa blaženstvom ispunite nedra
lozi oko slamnog krova što se svi:
da jabuke pognu mahovinom grane
obrasle, da sočnost u plodu se stiče;
da krupnjaju tikve, lešnik letorast
da zajezgra slatko, i da stalno niče
pozno cveće, da bi pčele užurbane
pomislile da će večno trajat dane
toplo leto što im puni saća slast.

I ko te ne vide u obilju tvome?
Ponekad pronaći može tebe svet
gde nehajno sediš na guvnu žitnome
dok ti vejalica vije vlasi splet;
il na nepožnjetoj brazdi, srpa vita
štedeć upleteno cveće sa svih strana,
gde mirisom bulki opijena sniš;
katkad gde pabirčiš, poljem ponosita,
prelazeći potok, klasjem ovenčana;
il gde uz muljaču jabuka, stišana,
satima nad samotokom bdiš.

Gde su sad proleća pesme zanesene?
Al ti svoj sklad imaš, ne misli na njih:
Dok nežnu smrt dana oblaci rumene
a strništa odsjaj ružičast i tih,
tada tugovanka komaraca laka
nad vrbama lebdi, čas jače čas tiše,
po tom kako vetrić živne ili mre;
i krupna već jagnjad bleje s brežuljaka:
cvrče iz živica popci što se skriše,
crvendać iz vrta zvižduće sve više,
cvrkutavo jato lasta nebom gre.

Slikar Džozef Severn (Joseph Severn) je između 1819. i 1823. godine naslikao nekoliko Kitsovih portreta, a i bio je njegov saputnik kroz Italiju. Po saznanju da boluje od tuberkuloze, Kits odlazi u Italiju zbog odgovarajuće klime gde mu društvo pravi Severn. Međutim, Kits umire nakon tri meseca u Rimu. Iza tog prijateljstva ostalo je mnoštvo pisama (koje je Severn upućivao drugima, izveštavajući ih o pesnikovom zdravlju), kao i portreta. Možete ih čitati ovde.

Posle Kitsove smrti, Severn je nastavio da boravi u Rimu, izdržavajući se kao slikar čija su dela obuhvatala različite tematske celine. Sahranjen je pored Kitsa na protestanstkom groblju u Rimu. Pored njega, Kitsove portrete, u formi crteža, ostavili su umetnici čija je dela moguće videti na sajtu Nacionalne galerije portreta u Londonu (National Portrait Gallery). Kitsov i Severnov grob simbolični su: na jednom je lira, na drugom paleta. Na Kitsovom grobu uklesano je, po njegovoj želji:

Ovde leži onaj čije je ime upisano na vodi.

Izvor 1: Džon Kits, Stihovi, preveo Danko Anđelinović, Nolit, Beograd, 1960.

Izvor 2: Antologija pesništva evropskog romantizma, priredio Miodrag Pavlović, Prosveta, Beograd, 1968.

Slika: Džozef Severn, Portret Džona Kitsa, 1819.

Tihe sobe: Vilhelm Hamershoi

 Vilhelm Hammershøi

Vilhelm Hammershøi

Danski slikar Vilhelm Hamershoi nije naročito poznat u srpskoj kulturi ali stvari se polako menjaju zahvaljujući internetu. Već sam pisala o ovom slikaru u tekstu Kamerna muzika kada sam njegove slike poredila sa prvim delom Džejmsa Džojsa, zbirkom pesama Chamber Music.

Sada, želim uopšteno da predstavim ovog slikara, polazeći od najrazličitijih slika koje se mogu činiti kao jedna. Hamershoi ponavlja motive a paleta je uvek svedena na sivu i tamnu braon ili crnu. Svetlost i tišina dominiraju. Takođe, predmeti su oživljeni i u njima se da prepoznati misao, sećanje koje odzvanja sobama. U istu su kroz visoke prozore prodrli suptilni zraci, najavljujući bistra jutra.

Na sajtu Danske o ovom slikaru piše:

Throughout his life he was preoccupied with a strictly limited circle of motifs encompassing interiors from his home, portraits of his family and friends, and architecture and landscape paintings.

Light and air are of central importance in Hammershøi’s paintings, often assuming an almost physical consistency.

He is best known for his many interiors portraying simple and sparsely furnished rooms. They are often devoid of human figures, but in many there is an isolated female figure, usually stationary and with her face turned away.

In the 1890s Hammershøi executed a number of architecture paintings, especially of Amalienborg and Christiansborg Palace, both of which are shrouded in a light mist like that in his Zealand landscapes.

Hammershøi’s stylish and delicately shaded paintings assumed an isolated position in relation to the predominantly naturalistic Danish art of the day. In 1891 he was one of those helping to establish Den Frie Udstilling. *

397536_10152388312785337_1096586418_n

Prazan tron: Van Gog i sudbina umetnika 19. veka

Vinsent van Gog, "Vinsentova stolica", 1888.

Vinsent van Gog, „Vinsentova stolica“, 1888.

Vinsent van Gog, "Gogenova stolica", 1888.

Vinsent van Gog, „Gogenova stolica“, 1888.

U nastavku slede dva odlomka Inga F. Valtera, nemačkog istoričara umetnosti, rođenog 1940. godine u Berlinu, koji je poznat zahvaljujući izdavačkoj kući Taschen čija su se izdanja mogla pronaći u ovoj zemlji. U prvom odlomku, koji je na srpskom jeziku, možete pročitati Valterovo posmatranje dve čuvene Van Gogove slike koje su priložene u ovoj objavi. Drugi citat, koji je na engleskom, smešta Van Goga u istorijski kontekst i posmatra poziciju umetnika u 19. veku.

Na Vinsentove oči nestaje san o umetničkoj komuni koju je želeo da ostvari sa Gogenom. Slike njegove i Gogenove stolice (desno) iz decembra su simboli usamljenosti. Obe stolice su prazne, kao metafora odsustva umetnika i nemogućnosti međusobne komunikacije. Skromna Van Gogova stolica, sa luloom i duvanskom kesicom kao njegovim osnovnim simbolima, u kontrastu je sa nešto raskošnijom Gogenovom naslonjačom na kojoj stoje sveća i knjiga, simboli učenosti i ambicije. Van Gog je naslikao svoju stolicu žutim i ljubičastim bojama, koje su u to vreme bile znak svetlosti i nade. Nasuprot tome, Gogenovu stolicu je naslikao crvenim i zelenim kontrastima, znacima tame i beznađa. Dan i noć stoje jedan naspram drugog, kao i dva umetnika, kao predskazanje njihove budućnosti.

U nastavku sledi odlomak iz monografije posvećene delima i životu Vinsenta van Goga na osnovu koga se može obaviti pokušaj razumevanja pozicije, uloge i karakteristika mnogih umetnika 19. veka.

Yet van Gogh naturally remained a child of his age. He grew up in a century when people for the first time saw their own existence as everything, with no transcendental support system – a century that produced many odd and even self-destructive characters.

The Austrian art historian Hans Sedlmayr gives the title ‘The vacant throne’ to the final chapter of his essay in cultural criticism, „The Loss of the Centre“ [Verlust der Mitte]. Sedlmayr writes: „It must be added that the artists have been among those who suffered the most in the 19th and 20th centuries, the very people whose task it has been to render the Fall of Mann and of his world visible in their terrible visions. In the 19th century there was an altogether new type of suffering artist: the lonely, lost, despairing artist on the bank of insanity. It was type that previously only occured in isolated instances, if that. The 19th century artists, great and profound minds, often have the character of sacrificial victims, of victims who sacrifice themselves. From Hoelderlin, Goya, Friedrich, Runge and Kleist through Daumier, Stifter, Nietze and Dostoyevky to van Gogh, Strindberg and Trakl there was a line of solidarity in suffering at the hands of the times. All of them suffered frim the fact that God was remote, and ‘dead’, and Man debased.“

Van Gogh’s chairs constitute a metaphor of the crisis of the entirs century, a metaphor that correspondents to the somewhat forced pathos of Sedlmayr’s account. We cannot graspvan Gogh’s own via dolorosa, through to his fits of madness and final suicide, in isolation from the century he lived in. Van gogh’s ailment was maladie du siecle, the self-fulfilling Weltschmertz, that Sedlmayr attempts to explain by the loss of belief in God.

Izvor: Ingo F. Walther, „Van Gogh“ (Complete Paintings), Tashen, Koln, 2006.

Engr kao upravnik Vile Mediči u Rimu

Jean Alaux

Jean Alaux

Jean Alaux

Jean Alaux

Žan-Ogist Dominik Engr, francuski slikar 19. veka, poznat po svom neoklasicističkom obrascu, bio je između 1835. i 1840. na čelu Francuske akademije u Rimu koja je bila smeštena u Vili Mediči. Francusku akademiju, koja je prvobitno bila na drugim lokacijama, Napoleon je 1803. premestio u ovu građevinu.

Francusku akademiju u Rimu osnovao je Luj XIV 1666. godine i njome su tada upravljali Šarl le Brun (kraljev zvanični dvorski slikar), Đan-Lorenco Bernini (italijanski barokni umetnik) i Žan-Batist Kolber (kraljev ministar finansija). Akademija je predstavljala kulminaciju studija slikarstva.

Svake godine po jedan student dobio bi Prix de Rome, nagradu koja bi mu omogućila besplatan boravak u Rimu, u prostorijama vile, gde bi mogao da se upozna sa ostacima antičke i renesansne umetnosti, i sa drugim umetnicima koji su tu boravili, i da od najboljih majstora uči svoj zanat.

Umetnici, rezidenti vile, bili su poznatiji pod imenom pensionnaires. Mnoge od slika koje možete videti u objavama Ateljei otvorenih prozora kao tema romantičarskog slikarstva i Umetnik i Italija: Et in Arcadia ego! prikazuju mladeće u svojim sobama, ateljeima, u vili Mediči, dok rade, sa prozorom pred sobom kroz koji se vidi Rim sa građevinama boje okera i isto tako lepo kontrastiranog, prozračnog neba.

Danas rezidenti vile nisu samo slikari već i skulptori, pisci, istoričari umetnosti, arheolozi, fotografi. Nema više takmičenja, kao što je to bila praksa, gde bi žiri među stotinom slikara koji su dostavili radove izabrao jednog. Nagradu bi osvajao najbolji slikar, po mišljenju žirija, ali je istorija umetnosti pokazala da su njihova imena na njenim stranicama retka, što ne znači da su oni loši slikari, već da je proučavanje umetnosti na osnovu remek-dela zaostao pristup sa dosta manjkavosti i nemogućnosti da pruži potpuniju sliku umetničke stvarnosti i duha doba u kome su sva dela nastajala.

Upravnik vile između 1961. i 1967. bio je poljsko-francuski slikar Baltus. On je rekonstruisao vilu, palatu i njene bašte, nabavio modernu opremu za građevinu. Nagradu Rima ukinuo je 1968. Andre Malro, tadašnji francuski ministar kulture. Akademija lepih umetnosti i Francuski institut izgubili su svoj značaj u radu vile i nadleštvo nad njom.

Na priloženim slikama vidimo Engra u sobi, u tipičnom okruženju, sa violinom u ruci, okruženog slikama i voćem. Na prvoj slici njegova supruga, punija dama u beloj haljini, oslonjena je na stolicu, u drugoj ona izostaje pa je dama uspravnog položaja za razliku od prethodne slike gde je bila povijena. Engrov učenik predstavio je pred učitelja dve varijante, u očekivanju da će jedna od njih biti prihvaćena kao odgovarajuća stilska vežba.

Sajt: Vila Medici

Slike: Jean Alaux, Dve slike Engrovog studija u Rimu, 1818.