Edward Robert Hughes, „Dream Idyll (A Valkyrie)“, 1902. (detail)
U nordijskoj mitologiji Valkire odlučuju ko će u poginuti, a ko ostati živ prilikom bitke. „Kas Valkira“ ili „Jahanje Valkira“ („Ritt der Walküren“) je jedna od najpoznatijih kompzicija Vagnerove opere Die Walküre. Kompozicija je nastala 1851. godine. O njoj je, pošto je odgledao i odslušao izvođenje, Petar Iljič Čajkovski napisao sledeće:
Nakon poslednjeg takta „Sumraka bogova“, osetio sam se kao pušten iz zatvora. „Nibelunzi“ su zasigurno veličanstveno delo, ali je činjenica da je beskonačno dugo i zamorno. Video sam „Valkiru“. Predstava je bila odlična. Orkestar je prevazišao sam sebe. Najbolji pevači su učinili nemoguće. A ipak je bilo dosadno. Vagner je pravi Don Kihot.
A evo šta o valkirama piše Horhe Luis Borhes u svojoj knjizi Priručnik fantastične zoologije:
Ime Valkira u starogermanskim jezicima znači „izabranica pogubljenih“. Ne znamo kako ih je zamišljao narod Austrije i Nemačke; u nordijskoj mitologiji one su dražesne naoružane devojke. Obično su bile tri, iako se u Edama spominju imena više valkira. Po narodnom predanju, one prihvaćaju duše poginulih u bici i odnose ih u Odinov epski raj. Tu, u Predvorju palih, Valhali, čiji je strop od zlata a osvijetljen je isukanim mačevima umjesto svjetiljkama, ratnici se bore od zore do mraka. Tad se oni koji su poginuli vraćaju u život, a svi sudjeluju u božanskoj gozbi u kojoj se služi meso besmrtnog vepra uz neiscrpne rogove medovine. Motiv neprekidne bitke je, čini se, keltskog porekla.
Anglosaksonska čaroba protiv bola od iznenadnih uboda govori o valkirama a da ih ne imenuje; ovako izgledaju ti stihovi u prijevodu:
Glasne su bile, glasne, dok su zemljom jahale,
Žestoka srca su bile dok su gorom jahale!
Jer silovite djevice skupljale su svoju snagu…Pod sve jačim utjecajem kršćanstva ime valkira se izopačilo; u srednjevjekovnoj Engleskoj jedan sudac je dao spaliti jednu nesretnu ženu na lomači pod optužbom da je valkira, to je značilo – vještica.
Izvor 1: Marsel Šnajder, Vagner, prevela Ivana Utornik, Kiša, Novi Sad, 2009.
Izvor 2: Jorge Luis Borges, Priručnik fantastične zoologije. Knjiga o izmišljenim bićima, preveo Ivan Ott, Znanje, Zagreb, 1980.
