Engr o lepom

Nema dve umetnosti, već samo jedna: ona koja za osnovu ima večno i prirodno lepo. Oni koji traže povrh toga, varaju se i to na najkobniji način. Šta žele da kažu ti nazovi umetnici, propovednici „novog“? Postoji li, uistinu, nešto „novo“? Sve je već urađeno i sve pronađeno. Naš zadatak nije da izmišljamo, već da nastavimo, i imamo dovoljno posla ako se poslužimo, po uzoru na stare majstore, beskrajnim vidovima koje nam neprekidno pruža priroda, tumačeći ih u potpunoj iskrenosti duše i oplemenjujući ih tim pročišćenim i snažnim stilom bez koga nijedno delo nema lepote. Kakvog li apsurda u verovanju da urođene sklonosti i čula mogu da budu iskvareni proučavanjem ili imitacijom klasičnih dela! Pravi uzor – čovek – i dalje je tu. Treba samo da ga iznova preispitamo kako bismo saznali da li su klasici bili u pravu ili ne, i da li, koristeći ista sredstva kao oni, govorimo istinu ili lažemo.

Sada, dakle, samo treba da otkrijemo uslove, odnosno principe lepog. Reč je o tome da se oni promene, a da ih želja za izmišljanjem ne potisne iz našeg vidokruga. Čista i prirodna lepota nema više potrebu da zaprepašćuje novinom; dovoljno je da je ona lepota. Čovek je, međutim, sklon promeni, a promena u umetnosti često je uzrok dekadencije.

Proučavanje ili kontemplacija remek-dela umetnosti treba samo da posluži da prirodu učini plodonosnijom, jednostavnijom. Ona ne treba da teži njenom odbacivanju, pošto je priroda upravo ono iz čega proizilaze sva savršenstva.

Samo u prirodi možete pronaći lepotu koja predstavlja veliki predmet slikarstva; tu treba tragati i nikuda dalje. Nemoguće je stvoriti predstavu lepote koja bi bila izvan prirode, ili koja bi bila superiornija od one koju pruža priroda. Prinuđeni smo da sve naše ideje, uključujući i onu o Olimpu i njegovim božanskim stanovnicima, ustanovimo na osnovu čisto zemaljskih predstava. Svaka ozbiljna studija umetnosti zasnovana je, dakle, na podražavanju tih pojava.

Glavni i najznačajniji udeo umetnosti jeste onaj koji se vezuje za pronicanje onog najlepšeg i najprikladnijeg što je priroda proizvela, kako bi se načinio izbor u skladu sa ukusom i načinom na koji su osećali stari Grci.

Ne treba zaboraviti da detalji koji sačinjavaju najsavršeniji statuu nikada ne mogu, svaki ponaosob, da prevaziđu prirodu, kao i to da sopstvenim idejama ne možemo prevazići lepotu njenih pojava. Ono što možemo da učinimo, jeste to da uspešno povežemo njihove najuzoritije delove. Striktno govoreći, grčke statue prevazičaze prirodu samo zato što su u njima sabrani najlepši detalji koje sama priroda retko združuje u jednom istom subjektu. Umetnik koji tako postupa primljen je u hram prirode. On tada uživa u prizoru i govoru bogova; poima, poput Fidije, uzvišenost, sričući njen jezik kako bi ga preneo smrtnicima.

Fidija dostiže uzvišenost korigujući prirodu njom samom. Povodom Jupitera Olimpijskog, on se poslužio odabiranjem najizvrsnijih uzoraka prirode da bi dosegao ono što se pogrešno naziva „idealnom“ lepotom. Ova reč treba da se zamisli samo kao izraz za udruživanje najprobranijih elemenata prirode koje je retko moguće naći u takvom savršenstvu, pošto je priroda tako sazdana da, kada je lepa, nema ničeg iznad nje, i najveći ljudski napori ne mogu je nadvisiti, pa čak ni dostići.

Proučavajte lepo samo na kolenima.

U umetnosti se do iole vrednog rezultata stiže samo putem suza. Onaj ko ne pati ne veruje.

Gajite strahopoštovanje prema svojoj umetnosti. Ne verujte da se može proizvesti bilo šta dobro, pa čak ni približno dobro, bez duhovnog uzdizanja. Da biste se pripremali za lepo, posmatrajte samo ono što je uzvišeno. Ne gledajte ni desno ni levo, a još manje naniže. Hodajte glave uzdignute prema nebu, umesto da je sagnete ka zemlji poput svinje koja rije u blatu.

Umetnost se hrani uzvišenim mislima i plemenitim strastima. Što više osobenosti i topline! Od toplote se ne umire, već od hladnoće.

Ono što smo savladali, to treba braniti mačem. Samo se u borbi nešto dobija a, u umetnosti, borba, to je uloženi napor.

Remek-dela nisu stvorena da bi zasenila, već da nas ubede i pridobiju; da postanu deo nas.

Rđavi postupci uništavaju sve: njih nema u prirodi.

Pusen je imao običaj da kaže da slikar postaje vešt tako što samo posmatra stvari, ne mučeći se da ih kopira. Slažem se, ali slikar treba da ume da gleda.

Suština je u tome da vas u razlikovanju istinitog i lažnog vodi razum, a to se postiže samo putem razborite isključivosti, što se, opet, uči u stalnom dodiru sa lepim. Kakvu li monstruoznu ljubav oseća onaj ko sa istim žarom voli Murilja i Rafaela!

Kada je reč o istinitom smatram da je bolje biti neustrašiv, jer, i pored mogućnosti da se pogreši, polazim od toga da istinito ne mora da bude i verovatno. Često je, naime, za verodostojnost bitna i najmanja nijansa.

Izvorna lepota u umetničkom pokretu je u smirenosti, kao što je i u životu mudrost najviši izraz duše.

Nastojmo da se dopadnemo ne bi li uspešnije nametnuli ono što je istinito. Muve se ne hvataju na sirće, već na med i šećer.

Pogledajte samo ovaj živi model: on je poput antičkih statua, a one su upravo ovakve. Pogledajte antičku bronzanu figuru: stari vajari nisu „popravljali“ svoje modele, naime, oni ih nisu činili neprirodnim. Ako iskreno prenesete ono što je pred vama, postupićete kao oni i tako dostići lepotu. Ako sledite drugačiji postupak i ako pretendujete da ispravite ono što vidite, doći ćete do pogrešnog, sumnjivog ili nedostojnog ostvarenja.

Kada se ogrešite o poštovanje koje ste dužni prema prirodi, i kada se usudite da je u svom delu uvredite, vi, takoreći, nogom udarate u trbuh svoje majke.

Volite istinitost jer je ona takođe i lepota, pod uslovom da umete da je razlučite i osetite. Naučimo naše oči da gledaju ispravno i sa pronicljivošću: ja samo to i očekujem. Ako pogledate ovu ružnu nogu, svestan sam da će vam ona izgledati sasvim obično, ali ja vam kažem: posudite moj način gledanja i učiniće vam se lepom.

Ružnoća: upražnjavamo je zato što nemamo dovoljno smisla za lepo.

U strahu ste pred prirodom: imajte bojazan, ali ne i sumnju!

Lepo uvek stvaramo onda kada sledimo istinu. Sve greške koje činite ne potiču otuda što nemate dovoljno ukusa ili mašte, već otuda što se niste dovoljno približili prirodi. Rafael i ovaj živi model jedno su isto. A koji je put Rafael odabrao? On lično bio je skroman i, iako slavan, bio je podređen prirodi. Budimo dakle skrušeni pred prirodom.

Skulptura je stroga i kruta umetnost: to je i razlog što su je antički majstori posvetili religiji.

Teško onome ko se igra sa svojom umetnošću! Teško umetniku neozbiljnog duha!

Ne bavite se drugim, već svojim poslom i mislite samo na to kako da bolje izradite vaše delo. Pogledajte mrava koji nosi svoje zrno: on ide bez zastoja, a kada stigne okrene se da vidi gde su ostali. Kada ostarite, moći ćete da učinite isto i uporedite ono što ste proizveli sa ostvarenjima svojih rivala. Tek tada ćete moći da, bez ugroženosti, pogledate na sve i procenite pravu vrednost svega.

Žan Ogist Dominik Engr; „O lepom“, u: O umetnosti, prevod: Radovan Popović, Marija Petrović, Dveri, Beograd, 2016.

Svi priloženi detalji ženskih portreta pripadaju Engru.

Evropski putnici i komparativna književnost

PUTNICI

Svi pažljivi ljudi nalik su na La Fontainovu lastavicu, a prvi čovjek koji je pošao svojim susjedima u posjet i odanle donio neku sladokusnu priču o novim običajima bio je prvi posrednik.

Postoje dvije kategorije putnika s obzirom na nacionalnost: tako, Francuzi koji odlaze u Njemačku i Nijemci koji dolaze u Francusku pridonose i jedni i drugi uzajamnom upoznavanju. A ima i nepokretnih putnika: takvih koji poput Des Esseintesa sanjaju pre-listavajući vozne redove, onih koji poput Xaviera de Maistrea šeću po svojoj sobi, takvih koji kao Colette čitaju na nekoj nepokretnoj splavi kolekciju Tour du Monde; to i nisu najmanje gorljivi.

Od XVI do XIX stoljeća, zlatno doba putovanja, ne susreću se na cestama Evrope samo „picaros“ koje goni glad, nego i oni koje gura žeđ za saznanjem i promatranjem divota antike. Rim je obećana zemlja humanista koji nisu imali sreću da se rode Talijani; Rabelais i Du Bellay dolaze u Italiju puni pobožnoga zanosa; Montaignea goni radoznalost; zatim u Italiju putuju i mnogi pjesnici prve polovine XVII stoljeća: Saint-Amant, Mainard, Scarpon — a da i ne spominjemo Tallemanta des Reauxa i budućega kardinala Retza. Samo za Luja XIV ta će se tradicija prekinuti.

Slikari, prije renesanse, za renesanse i poslije nje ne vjeruju da je njihovo oblikovanje dovršeno ako nisu promatrali blago vječnoga grada: Flamanci XV i XVI stoljeća; u XVII stoljeću Nicolas Poussin, zatim umjetnici koji će zahvaljujući stipendiji Prix de Rome, francuskoj stipendiji za boravak u Rimu, boraviti u Vili Medici, gdje je Ingres bio jedan od upravitelja. Overbeck i Cornelius stvorili su tamo nazarensku školu vraćajući se Rafaelu prije engleskih prerafaelita. Danski kipar Thornvaldsen boravi tamo i vraća se u Copenhagen samo da umre kod kuće. Inigo Jones donio je u XVII stoljeću u Englesku paladijski stil.

U dobrom engleskom društvu smatralo se da odgoj mladog čovjeka nije dovršen ako nije okrunjen „velikim putovanjem“ koje ga je u XVIII stoljeću za nekoliko dugih mjeseci putovanja vodilo u Italiju, Francusku, Švicarsku, rjeđe u Španjolsku i Portugal (Beckford). Bezbroj mladih Ijudi, a i zrelih, susrećemo na kontinentu: Thomas Gray, Edvard Yung, Samuel Rogers, Gibbon, Wordsworth; Shelley umire u Italiji (kao i u XVII stoljeću, metafizički, pjesnik Crashaw, koji se obratio na katolicizam).

Italija – njeno sunce, žene, spomenici – čudesno je zanosila Engleze, i mogli bismo citirati mnoge podanike Britanske krune koji su više voljeli život is druge strane Kanala nego magle svoga zavičaja (Walter Savage Landor). Istu takvu privlačnu silu vidimo i u Nijemaca („Wanderlust“) i u Nordijaca: Goethe, nakon Winckelmanna, otkriva u Italiji vrline klasicizma, a Zacharias Werner zavodljivost katolicizma. Jedan nezavisan Francuz, Stendhal, voljet će da ga nazivaju „Milanese“.

U XVIII stoljeću, Pariz, metropola Evrope, također privlači strance. Svi se saloni ponose ponekim egzotičnim gostom. Poneki čak borave trajno u Parizu: Grimm, Galiani. Drugi opet putuju gradovima i selima gledajući očima koje navika ne zasljepljuje, kao Arthur Young, koji nam je ostavio najbolju sliku Francuske uoči Revolucije. A ni Francuzi nisu sjediše, vole promjenu: Abbe Prevost i Voltaire borave u Engleskoj; Montesquieu putuje u Englesku i u Italiju; Falconet i Diderot putuju sve do Rusije, tada nepoznate zemlje; a Ženevljanin Rousseau vječni je lutalica.

U XIX stoljeću područje akcije se širi: Astolphe de Custine opisuje Rusiju u djelu La Russie en 1839 (1843), zemlju koju je i Balzac proputovao; obratno, Tolstoj posjećuje Paris; Turgenjev živi u Parizu. Andersen, koji je toliko putovao po zemljama svoje mašte, ne zazire da putuje Evropom, kao i njegov zemljak Oehlenschlager. Delacroix donosi iz Maroka album crteža. Chateaubriand, Lamartine, Nerval, Flaubert putuju po Sredozemlju. Onako kako se romantizam zamjenjuje s „couleur locale“, tako ljudi odlaze u susjedne zemlje, ponajviše u Španjolsku (Chateaubriand, Merimee, Gautier, Hugo, Amerikanac Washington Irving, Englez George Borrow, koji jeftine Biblije trampi za elemente jezika romani). A Venecija od Musseta do Wagnera, u očekivanju Thomasa Manna, nastoji da nadomjesti Rim.

XVIII i XIX stoljeće upoznali su putnika posebne vrsti: bogatog i pomalo ekscentričnog, takva koji se svagdje osjeća kod kuće, odnosno bolje se osjeća s drugima nego sa svojima; Beckford i princ Pückler-Muskau posvjedočili su u svojim zapisima kako su se s lakoćom prilagođivali stranim običajima. U to vrijeme putnici su prelazili iz jedne zemlje u drugu a da nisu bili žrtve birokratskih, policijskih i carinskih zabadanja. Zadržavali su se ondje gdje su htjeli bez ikakvih ugovora o zaposlenju. Stranci koji su boravili u nekoj zemlji bili su vrlo korisni posrednici, ali nije uvijek lako ocijeniti tu korisnost. Barun d’Eckstein, Heine i Borne, koji su u Parizu živjeli kao dva brata neprijatelja ostavili su nam u svojim djelima svjedočanstva o onome što su donijeli Francuzima; nasuprot tome tko bi mogao reći što oni duguju razgovorima liječnika hipnotizera Koreffa? Ti stranci imaju posebno važnu ulogu kad su u uskoj vezi s časopisima. Kako ne bi gospođa Blaze de Bury, rođena (misteriozno) Rose Stuart, koja je živjela u Weimaru i prijateljevala s direktorom časopisa Revue des Deux Mondes usmjerila Bulozovu radoznalost za strano?

U XX stoljeću, brodovi, zatim avioni, obuhvataju našu planetu sve gušćom mrežom i izazivaju ovu razočaranu tvrdnju Paula Moranda: Rien que la terre. Samo zemlja i ništa više. Claudela i Malrauxa nalazimo u Kini, Gidea u Kongu.

Uz one koji putuju kako bi nešto naučili, ili pak za zabavu, treba spomenuti i putnike protiv volje; to nisu uvijek oni koji od svojih kretanja ne izvlače nikakvu korist; vojnici u križarskim ratovima (Villehardouin); vođe beskrajnih ratova u Italiji (Guillaume Du Bellay, gospar Langeya); žrtve španjolske inkvizicije i portugalski sefardi (od kojih po svojoj majci vuče lozu Montaigne); proskribirani zbog vjerskih razloga (Marrot boravi u Ferrari i odatle donosi sonet); protestanske izbjeglice u Engleskoj, Holandiji, Pruskoj, nakon nanteškog edikta (na to ćemo se još vratiti); politički prognanici (bez poteza viteza de Rohan ne bismo imali djelo Lettres philosophiques), vrlo brojni u XIX stoljeću (Ugo Fascolo sikće svoj bijes u Londonu, koji će pod Drugim carstvom, kao i Ženeva, postati glavni grad Revolucije; Goya umire u Bordeauxu, a mnogi njegovi sunarodinjaci žive u Parizu) još brojniji u XX stoljeću: njemački i austrijski Židovi što su ih nacistički zlotvori otjerali — preko Francuske odlaze u Sjedinjene Države. Ovdje ne nabrajamo one koji su raskrstili s „pjevanjem“ i izgubili svoj dobar glas (Byron, koji je nakon karijere Don Juana u Italiji, pošao da umre u opsadi Missolonghija; Liszt, koji je otevši kontesu D’Angoult, živio s njom nevjenčan u Francuskoj i u Italiji).

UTJECAJI PUTOVANJA

Ta dobrovoljna ili prisilna putovanja, izazvana modom ili nužnošću proizvela su obilje literature: to što je putnik vidio ili čuo i usmeno ispričao na povratku, moglo je oploditi maštu, ali izgubljeno je; no ostalo je ono što je putnik povjerio papiru u različitim oblicima, od bilježaka u putnoj bilježnici (Montesquieu) do izvještaja o putovanju (Chateaubriand), ili zapisanih u dnevniku (Montaigne), ili u pismima (De Brosse), a da ne zaboravimo pamflete pune bijesa (Pauvre Belgique! Baudelairea; stranice Leona Bloya i Celinea protiv Danske). S putopisima kao Sentimental Journey Sternea, osobito Italienische Reise Goethea i Itineraire de Paris a Jerusalem, putopis postaje književna vrsta vrlo dobro potvrđena u doba romantizma, pa još i nedavno (Loti, Francis de Croiset, Morand). Ta slikovitost čini se da je danas iscrpljena: bilo to o Mjesecu ili o Marsu, treba nam nešto novo.

Ništa manje obilna, štoviše preobilna je književnost posvećena tim putnicima: Francuzi u Engleskoj, Škotskoj, Siciliji i pomalo svagdje po svijetu prodefilirali su pred komisijama za dizertacije, i ne samo na Sorbonni. Dakle, Etiemble nije imao krivo kad je ustao protiv zloupotrebe tih studija (napisanih na štetu drugih radova) koje lako mogu upasti u površnost inventara. Ali u načelu ne bismo ih ipak mogli osuditi pod samom pretpostavkom da su autori vrlo neiskusni istraživači. Ima, zapravo, osnovnih radova, koji dodiruju međunarodnu razmjenu, psihologiju naroda, konstituciju mitova, obnavljaju misli nekog pisca ili smjernice neke književnosti. Ovdje nam valja citirati kao primjerne radove G. Cohena o Francuzima u Holandiji, J. M. Carrea o Francuzima u Egiptu i Michelet en Italie, te J. Ehrarda, koji je slijedio u korak Montesquiea u Italiji. Jednostavno opisne monografije dobile bi na vrijednosti kad bi uzele oblik repertorija ili analize poput onih G. R. de Beera, Travellers in Switzerland (1949) i J. W. Stoyea English Travellers Abroad 1604—1667. Their Influence in English Society and Politic (1952). Radeći to, treba istaknuti središta privlačnosti: provincije, krajeve, gradove, salone, sveučilišta, kavane, štamparije, akademije, kojih inozemci postaju počasni ili dopisni članovi. Oko nekih gradova nastali su poput aura istinski mitovi: Rim, Firenca, Napulj, Venecija, Weimar, Pariz. Zanimljivo je odrediti dinamičke elemente.

Zaboravlja se vrlo često odrediti osobnu jednadžbu putnika i naroda kojemu pripadaju. Podsjetimo se Labicheove izreke: „Uvijek sam se pitao zašto su Fran­cuzi u svojoj zemlji tako duhoviti, a tako glupi na putovanju.“ Englez, Nijemac, Amerikanac također se ponašaju tako da ih sa sigurnošću možemo prepoznati.

Otkriće Amerike i Dalekog Istoka, djelo pustolova, trgovaca, misionara, učenjaka, daje zapadnoj književnosti mnoge bitne teme i klice obnove. Iz Sjeverne Amerike došao nam je „dobar divljak“, lažni naivac koji, od Montaignea do Rousseaua, svojim nepokvarenim nagonima ukazuje na iskvareno društvo, njegove crkve i feudalnost, dajući u isto vrijeme osjetljiv udarac evrocentrizmu. Chateaubriand preuzima temu i iz toga izvlači sasvim drugačije skladbe. Osvajanje Južne Amerike i Meksika donijelo nam je epopeje, memoare i optužbe pa i, zahvaljujući jezuitima iz Paraguaya, jedan teokratski esej koji je beskrajno zavodio maštu, jer taj esej dokazuje da se utopija otvara prema stvarnosti.

Veze Zapada sa Bliskim ili Dalekim Istokom mnogo su starije: dovoljno je spomenuti ekspediciju Aleksandra Velikoga Makedonskoga, stvaranje grčko-budističke umjetnosti, križarske ratove, zanimanje za mitskog popa Ivana, put svile, putovanje i knjigu Marka Pola, tursiko osvajanje Carigrada, što je otjeralo prema Italiji vlasnike helenske kulture, a sv. Franju Ksaverskoga u Indiju, koja će ući u veliku poeziju preko Camoensove Luisiade. U drugoj polovini XVII stoljeća Evropa znanstveno upoznaje islam, nešto malo Kinu i Indiju, koja će u idućem stoljeću biti snažnije prisutna.

Pustolovni Descartes, koji rado, ali uljudno, prezire tuđa mišljenja, ipak nije propustio da u djelu Discours de la methode izjavi: „Iako možda ima pametnih ljudi među Perzijcima i Kinezima, čini mi se ipak korisnije ravnati se prema onima s kojima moram živjeti.“ Ta će ravnodušnost brzo nestati. Frangois Bernier, popularizator Gassendijeve filozofije, odlazi 1664. u Siriju i Egipat, a boravit će sve do 1668. u Indiji Velikog Mogula, gdje postaje liječnik Aureng-Zeba i odakle donosi perzijsku verziju Upanišada i dovoljno čarolija da bi raspalio La Fontainovu maštu. Chardin i Tavernier putuju Azijom uzduž i popreko, a osobito Perzijom. Antoine Galland objavljuje 1697. orijentalnu kolekciju Biblioteque orientale, bogat islamski inven­tar, što ga je D’Herbelot ostavio nedovršena, zatim još prije smrti Luja XIV remek djelo klasicizma Tisuću i jednu noć, prevedenu sa verzija koje je sam djelomično sakupio za svojih putovanja. Plemeniti Perzijci i velikodušni Arapi dobili su tako lijepu šansu.

La China illustrata, djelo je njemačkoga jezuite Athanasea Kirchera, iz 1663. Zahvaljujući djelu Lettres edifiantes izgrađuje se neka imaginarna domovina tolerancije, koja će protiv kršćanstva uspostaviti rezultate napora misionara da prošire kršćanstvo u Kini, taj „Filozofski Istok“ (Etiemble) za koji su se Voltaire (vidi Essai sur les moeurs) i mnogi njegovi suvremenici pasionirano zainteresirali, manje za „couleur locale“ nego za ideje, i premda su počinjene mnoge greške u interpretaciji, opskrbio je filozofsku misao suptilnim oružjem i hranio sociološko ili etnološko razmišljanje jednoga Montesquiea.

Anquetil Duperon došao je u Indiju 1754, William Jones 1783. Iduće godine osnovano je u Indiji Bengalsko azijsko društvo, a 1875. Wilkins je objavio u Londonu prvi potpuni prijevod s originala velikoga sanskritskoga teksta: Bhagavad-Gita. Autentična Indija ulazi u filozofsku i književnu igru Evrope. Kapitalno otkriće, gotovo tako važno kao što je bilo u XV i XVI stoljeću otkriće grčko-latinske antike, očišćene od kršćanske presvlake; odatle naslov remek-djela Raymonda Schwaba: La Renaissance orientale (1950). Fridrich Schlegel izjavljuje 1800: „Najviši romantizam valja nam tražiti na Istoku.“ Herder, Goethe, Schopenhauer duboko su uzbuđeni tim otkrićem i smatraju da Michelet ima pravo kad u Njemačkoj vidi Indiju Zapada. Taj će lijepi zanos prenijeti francuskim piscima (Lamartineu, Hugou, Lamenaisu) barun D’Eakstein. U dešifriranju pisma i znakova (ne zaboravimo hieroglife) Englezi i Francuzi natječu se s Nijemcima.

U poglavlju o putovanjima treba na kraju dodati putovanja s područja mašte. To su: Utopija Thomasa Morea, Grad sunca T. Campanelle, Mjesec i carstvo Sunca Cyranoa de Bergeraca, Salente Fenelonov, Cabetova Ikarija – i, ne zaboravimo, Swiftov Liliput te Voltaireov Sirius: snovi sklada, sloge i pravde kao ironični kontrapunkt zemaljske nesavršenosti.

ULOGA KOLEKTIVA

Djelatnost čovjeka pojedinca može biti značajna; djelatnost skupa solidarnih ljudi još je znatnija. U skupini njihova privlačna moć i utjecaj ima široko polje.

Neke zemlje tradicionalno vrše službu raskrsnica: Holandija, emporij Evrope, šalje Njemačkoj talijanski barok, ponekad ponajprije preko Francuske (Marinov Adone tiskan je u Parizu), što dokazuje da najkraći put nije preko Alpa; tolerantna nacija, Holandija, privlači Descartesa i janseniste nesigurne u Francuskoj, sočinijevce Italije i Poljske, Voltairea i Diderota, švicarska je posrednik, i često filter s pomoću kojega Njemačka i Engleska (ova preko Ciriha) utječu na Francusku. Neki gradovi, u određenom trenutku, pokreću ili kataliziraju inozemne misli i djela: Lyon je prirodni posrednik između Italije i Francuske za renesanse; manje naravno, Rouen importira ili tiska španjolske knjige za Corneilleove mladosti.

Sjetimo se uloge sveučilišta koji su u doba specijalizacije (medicina u Salernu i Montpellieru, filozofija u Padovi, pravo u Bologni i Orleansu) mamili studente da putuju po Evropi. Leyden za doba baroka privlaći Šlezijce. Oko 1700. trebalo je putovati u Holandiju (to je učinio Anquetile Duperon), u pokrajinu Utrecht, ako je netko htio učiti arapski ili perzijski. Pri kraju XVIII stoljeća i na početku XIX College de France privlačio je one koji su htjeli učiti jezilke Bliskog i Dalekog Istoka (za te je uostalom i osnovana Škola za istočnjačke jezike). Njemačka filozofija, filologija i povijest privukle su Benjamina Constanta i Charlesa de Villersa (student, a zatim profesor u Gottingenu), koji je želio pobjeći od francuske frivolnosti, kasnije Amperea, Ouineta i Micheleta. Još u srednjem vijeku pa sve do XVII stoljeća na obrežjima brda Saint-Genevieve, ili na obalama Seine, izgrađeni su za strance kolegiji: des Irlandais, des Ecossais, des Quatre Maisons. Tek kasnije su nastali sveučilišni gradovi gdje se sastaju studenti cijelog svijeta.

Atelijeri i radionice štampara, knjižara i izdavaća (prije XIX stoljeća teško ih je razlikovati) drugi su centri koji privlače: Erazmo Rotterdamski radi kao korektor kod Aldusa u Veneciji, Voltaire i Russeau imaju svoje izdavače u toj Holandiji, koje časopisi, slobodno objavljivani, osiguravaju na francuskom jeziku rasprostranjenost književnih djela i filozofskih misli. Ne tako davno knjižare i čitaonice bile su mjesta mnogih sastanaka: književni salon Vieusseux u Firenci, gdje su se sastajali talijanski i francuski liberali; rue de l’Odeon, između dva rata kod Adrienne Monier i njene susjede i prijateljice Silvije Beach („Shakespeare and Co“), Gide, Larbaud, Claudel, Aragon, mogli su raspravljati sa Jamesom Joyceom i svim „Amerikancima u Parizu“, pjesnicima (Ezra Pound), romanopiscima (Hemingway) i osnivačima revija (Eugene Jolas).

Ne smijemo zanemariti ni javne knjižnice i privatne zbirke, osobito knjižnice koje organiziraju izložbe, a ovjekovjećuju ih katalozi; tako su katalozi Nacionalne biblioteke u Parizu, Schillerova Nationalmuseuma u Marbachu na Neckaru priručnici, kao i Catalogo de la Exposicion de Bibliografia Hispanistica (Nacionalna biblioteka, Madrid 1957.) koji recenzira hispanizam u cijelome svijetu od početka XIX stoljeća. Dodajmo: The Romantic Movement (London 1959; monumentalni katalog u izdanju The Arts Council of Great Britain) i Les Francais a Rome de la Renaissance au debut du Romantisme (Hotel Rohan, Pariz 1961). I Akademije su ponekad korisni prenosnici: Talijanska, na primjer, za književnost XVI i XVII stoljeća, Berlinska za Fridriha II, ima za Francuze istu privlačnost kao i Francuska akademija; ona cijeni „filozofiju“ tako kao što njena starija sestra i suparnica ortodoksnost; ona ima prednost da povezuje s Nijemcima, koji uostalom pate od galomanije, i druge strance ne samo Francuze. U novije vrijeme kongresi i internacionalne institucije prilika su za plodne kontakte, ako i ne za važne odluke. Nećemo zaboraviti ni kazališta (dramska i operna) i koncertne dvorane (Teatro Fenice u Veneciji, San Carlo u Napulju, milanska Scala, koje je Stendhal bio jedan od stupova, Mozarteum u Salzburgu, Vagnerijanska hala u Bayreuthu, moskovski Boljšoj balet, Covent Garden, Concertgebau u Amsterdamu) bilo da gostovanja dolaze k njima ili oni gostuju u inozemstvu. U tom smislu sjetimo se priredbe u Parizu 1827—1828 engleskih glumaca Kemblea i Harriet Smithson, za koje je cijeli Pariz imao Berliozove oči, te kako su izvanredno primili ruski balet Đagiljeva suvremenici Jeana Cocteaua i Picassa; sjetimo se i utjecaja što ga mogu imati godišnje priredbe Theatre des Nation. Osim toga dug boravak Louisa Jouveta i njegove kompanije u Južnoj Americi za drugoga svjetskoga rata, turneja Comedie Francaise i gala turneja Karsentyja dopuštaju inozemnim amaterima da ostanu u kontaktu s klasičnim repertoarom ili da upoznaju suvremena ostvarenja. U Njemačkoj XVII stoljeća engleske kazališne trupe upoznale su Nijemce sa Shakespeareom, dok su ih mnoge francuske trupe upoznale s klasičnim teatrom.

Prvenstvo po svom produbljenom djelovanju treba da ostane rezervirano kozmopolitskim salonima. Već smo spomenuli salon Mme de Stael u Coppetu, kojega se sjaj odrazio na cijelu Evropu. Spomenimo još i stariji salon u Bernu, salon Julije Bondeli, pasionirane i učene žene, kojom se Wieland htio oženiti i kojoj je Rousseau za njen esej o Novoj Heloisi rekao da ima „um muškarca i duh žene“ i koja se znala diviti djelima mladoga Goethea. Kod nje su se sastajali eruditi, geografi, orijentalisti, te Vincenz Bernhard Tscharner, koji se družio s Edwardom Youngom, Richardsonom i Louisom Racineom. U kontaktu dviju kultura ona je voljela jednu i drugu.

Na obalama Spreve Rahel Levin, supruga Varnhagena von Ensea, berlinskoga Dangeaua, primala je inozemce na proputovanju: uostalom prezirala je Mme de Stael i osvojila Astolpha de Custina.

Književnost i mondenost udruženi su na nekim prinčevskim dvorovima: u Weimaru, kamo dolaze da se dive savjetniku Goetheu. Nakon prvog svjetskog rata kod mecena: u Beču zaslugom Berthe Zuckerkandel Bečani su upoznali suvremeno francusko kazalište. Ona je izazvala preporod Molierova teatra. U Weimaru, grof Kessler primio je Gidea, a Maillolu dao znatnu financijsku pomoć; grof Etienne de Beauinont organizira „Pariske večeri“ („Soirees de Paris“) blizu Ciriha, u Hottingenu, Lesezirkel, književno drušivo, izdaje reviju istoga naziva, prima ili objavljuje – hvala subvencijama braće Bodmer – Crocea, Pirandella, Sofficija, kao i B. Shawa, Conrada, Tagorea te Prousta, Valeryja i Saint-John Persea.

Skupine književnika bez mondenoga snobizma, ali sretno nadahnute književnim snobizmom, pridonijele su upoznavanju istrainih autora: Klub Lichtfielda zagrijao se za Rousseaua, „Cenacle“ za romancero, skupina Bloomsburyja za ruski roman. Takvi su sastanci ponekad učinili čuvenim neke kavane, kao u naše vrijeme kavane bulevarda Saint Germain des Pres.

Napokon, onima koji žele i hoće da se upoznaju sa stranom književnošću sredstva nisu nikad, ili nisu uopće, nedostajala, a danas manje nego ikad.

Izvor: Claude Pichois, Andre M. Rousseau, „Komparativna književnost“, Matica hrvatska, Zagreb, 1973.

Umetnik i Italija: Et in Arcadia ego!

Jean Alaux

Jean Alaux, „Louis Vincent Palliere in His Room at the Villa Medici, 1817.

Carl Gustav Carus, Balcony Room with a View of the Bay of Naples,  c.1829.

Carl Gustav Carus, Balcony Room with a View of the Bay of Naples, c.1829.

Veza umetnika i Italije poznata je odavno. Još od renesansnog perioda kada Albreht Direr odlazi tamo da bi se školovao, italijanski gradovi poput Venecije, Firence, Rima, Padove, Parme, Milana i Napulja ostali su kao polazište za obrazovanje, podjednako kao i za putovanje i inspiraciju hiljada umetnika.

U 18. i 19. veku, naročito zbog idealizacije davnog i dalekog, rimske ruševine, oživljene na Piranezijevim gravirama, postaju mesta hodočašća. Ali, ruševine su i tekstualnog oblika, podjednako koliko i arhitektonskog. Takođe, istorija je sastavljena od reči koje treba prevesti, ruševinu tekstova od kojih je istorija satkana treba rekonstruisati i ponovo oformiti.

Geteove Rimske elegije podstaknute su putovanjem podjednako koliko i Kitsova groznica zbog koje je proveo mesec dana u napuljskoj bolnici. Stendalov Parmski kartuzijanski manastir okolinu jezera Komo, severa Italije i genij Napoleona evocira podjednako koliko i romani Uga Foskola. Bajronova Venecija približava se Hofmanovoj viziji iste ili pak Vagnerovoj. Primera je mnogo, a jedan od njih može biti i Engrov.

Nedavno sam pisala o Klodu Lorenu i njegovim Arkadijskim pejsažima koji su inspirisani zracima i svetlošću kojima je okolina Rima izbistrena. Takođe, u Rimu sam, na železničkoj stanici, naišla na knjižaru u kojoj se prodavala Geteova knjiga o Italiji gde kao moto stoji Et in Arcadia Ego. O dvosmilenost tog natpisa pisala sam u kontekstu istoimene Pusenove slike. Kod Getea ona nema tu oporu poruku kao kod francuskog klasiciste ili renesansnih vizija arkadija i utopijskih prostora. Ovde, ona je, jednostavno, naivnost u najboljem značenju Šilerove ideje šta je naivno i ko je naivni umetnik.

Isto sam videla posmatrajući ove pejsaže viđenje iz sobe stvaralaca, iz prostora umetnika, iz subjektivne perspektive koja svedoči o opštosti koja je izvan nje. To su već romantični umetnici, ne više naivni. Oni teže, kroz sećanje i stvaranje, zauvek izgubljenom raju, zauvek izgubljenoj Arkadiji koju bi ponovo da uspostave ili osete. To je svakako bio veliki izazov, kao i tema, umetnosti 19. veka.

Slike (dole):

Hendrik Voogd, View of Rome through the Window, 1809.
Auguste-Jean-Baptiste Vinchon, Artist in Villa Medici, 1814-1819.

Auguste-Jean-Baptiste Vinchon villa medici 1814-1819.jpg

Engr kao upravnik Vile Mediči u Rimu

Jean Alaux

Jean Alaux

Jean Alaux

Jean Alaux

Žan-Ogist Dominik Engr, francuski slikar 19. veka, poznat po svom neoklasicističkom obrascu, bio je između 1835. i 1840. na čelu Francuske akademije u Rimu koja je bila smeštena u Vili Mediči. Francusku akademiju, koja je prvobitno bila na drugim lokacijama, Napoleon je 1803. premestio u ovu građevinu.

Francusku akademiju u Rimu osnovao je Luj XIV 1666. godine i njome su tada upravljali Šarl le Brun (kraljev zvanični dvorski slikar), Đan-Lorenco Bernini (italijanski barokni umetnik) i Žan-Batist Kolber (kraljev ministar finansija). Akademija je predstavljala kulminaciju studija slikarstva.

Svake godine po jedan student dobio bi Prix de Rome, nagradu koja bi mu omogućila besplatan boravak u Rimu, u prostorijama vile, gde bi mogao da se upozna sa ostacima antičke i renesansne umetnosti, i sa drugim umetnicima koji su tu boravili, i da od najboljih majstora uči svoj zanat.

Umetnici, rezidenti vile, bili su poznatiji pod imenom pensionnaires. Mnoge od slika koje možete videti u objavama Ateljei otvorenih prozora kao tema romantičarskog slikarstva i Umetnik i Italija: Et in Arcadia ego! prikazuju mladeće u svojim sobama, ateljeima, u vili Mediči, dok rade, sa prozorom pred sobom kroz koji se vidi Rim sa građevinama boje okera i isto tako lepo kontrastiranog, prozračnog neba.

Danas rezidenti vile nisu samo slikari već i skulptori, pisci, istoričari umetnosti, arheolozi, fotografi. Nema više takmičenja, kao što je to bila praksa, gde bi žiri među stotinom slikara koji su dostavili radove izabrao jednog. Nagradu bi osvajao najbolji slikar, po mišljenju žirija, ali je istorija umetnosti pokazala da su njihova imena na njenim stranicama retka, što ne znači da su oni loši slikari, već da je proučavanje umetnosti na osnovu remek-dela zaostao pristup sa dosta manjkavosti i nemogućnosti da pruži potpuniju sliku umetničke stvarnosti i duha doba u kome su sva dela nastajala.

Upravnik vile između 1961. i 1967. bio je poljsko-francuski slikar Baltus. On je rekonstruisao vilu, palatu i njene bašte, nabavio modernu opremu za građevinu. Nagradu Rima ukinuo je 1968. Andre Malro, tadašnji francuski ministar kulture. Akademija lepih umetnosti i Francuski institut izgubili su svoj značaj u radu vile i nadleštvo nad njom.

Na priloženim slikama vidimo Engra u sobi, u tipičnom okruženju, sa violinom u ruci, okruženog slikama i voćem. Na prvoj slici njegova supruga, punija dama u beloj haljini, oslonjena je na stolicu, u drugoj ona izostaje pa je dama uspravnog položaja za razliku od prethodne slike gde je bila povijena. Engrov učenik predstavio je pred učitelja dve varijante, u očekivanju da će jedna od njih biti prihvaćena kao odgovarajuća stilska vežba.

Sajt: Vila Medici

Slike: Jean Alaux, Dve slike Engrovog studija u Rimu, 1818.