Intervju: Silvija Plat i Ted Hjuz (BBC, 1961)

Intervju naslovljen „Two of a Kind: Poets in Partnership“, snimljen je 18. januara 1961. godine, a emitovan 31. januara iste godine. BBC novinar bio je Owen Leeming. U nastavku slede dva citirana odgovora.

Prvi odgovor dala je Silvija Plat na pitanje o vezi svog deteinjstva i potrebe za stvaranjem:

I think I was happy up to the age of about nine — very carefree — and I believed in magic, which influenced me a great bit. And then, at nine, I was rather disillusioned — I stopped believing in elves and Santa Claus and all these little beneficent powers — and became more realistic and depressed, I think, and then, gradually, became a bit more adjusted about the age of sixteen or seventeen. But I certainly didn’t have a happy adolescence — and, perhaps, that’s partly why I turned specially to writing — I wrote diaries, stories, and so forth. I was quite introverted during those early years.

Drugo pitanje koje ovde izdvajam odnosilo se na Teda Hjuza. Engleski pesnik dao je odgovor na pitanje kako vidi vezu između njega i Silvije Plat, između dva snažna stvaralačka bića. Da li je konfliktna ili je, naprotiv, usklađena.

We’re very alike — we like the same things, live at the same tempo, have the same sort of rhythm in almost every way. But obviously this is a very fortunate covering for temperaments that are extremely different. But they lead secret lives, you see — they content themselves in an imaginative world, so they never really come into open conflict.

O FOTOGRAFIJAMA

Dajana Midlbruk (Diane Middlebrook), autorka knjigeHer Husband: Hughes and Plath – A Marriage“, objavljene 2003. godine, piše da su ove fotografije nastale u trenutku kada je par imao raspravu pa su rezultat prekinutih čarki kojima je prisustvovao fotograf Hans Beacham. Fotografije su nastale 25. jula 1960. godine, u okviru projekta za portfolio koji je trebalo da predstavi savremene britanske autore. Fotograf je kasnije čitav susret ovako prokomentarisao:

They were sullen. Hughes was rude. He was going to get more attention than she, and she didn’t like that while he did. He invited me outside and told me I needed to know that he loathed photographers. Hughes particularly wanted to keep Plath out of the way. His wish, of course, forced me to photograph them together.

Inače, Hans Beacham se ponovo susreo sa Hjuzom kojim mu je priznao da su oboje tom prilikom bili poprilično zlovoljni, a da se on sam ponašao „svirepo“.

Izvor: Brain PickingsLoving Sylvia

Pet pesama Silvije Plat

VERTIKALNA SAM

Ali radije bih da sam horizontalna.
Ja nisam drvo s korenom u zemlji
Što siše minerale i majčinsku ljubav
Kako bih svakog marta mogla svetlucati u lišću,
Niti sam lepojka iz baštenske leje
Što privlači svoj dio uzvika “Ah”, živopisno obojena,
Nesvesna da će uskoro morati izgubiti latice.
U poređenju sa mnom, drvo je besmrtno
A krunica cveta nije visoka, ali više zapanjuje.
I ja želim dugovečnost prvog i drskost druge.

Noćas, u neizmerno maloj svetlosti zvezda,
Drveće i cveće rasipaju svoje prohladne mirise.
Hodam između njih, ali niko me ne primećuje.
Katkad mislim da mora biti da u snu
Na njih najviše ličim –
Sa mislima svojim izbledelim.
Za mene je mnogo prirodnije da budem ispružena.
Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,
A biću od koristi kad konačno legnem:
Drveće ce moći konačno da me dodirne,
a cveće će imati vremena za mene. 

RANI ODLAZAK

Gospođo, soba vam je odvratna od cveća.
Kad me izbacite napolje, sećaću ću se toga,
Ja, što sedim ovde i dosađujem se poput leoparda
U vašoj džungli s lampama od vinskih boca
Somotskim jastučićima boje krvavog pudinga
I belom letećom ribom od porculana iz Italije.
Smetnuh vas s uma, osluškujući kako ubrano cveće
Loče vodicu iz probranih posuda,
Bokala i krunidbenih pehara
Poput pijanaca s ponedeljnika. Mlečne bobice se
Svijaju, lokalno sazvežđe,
Ka svojim obožavaocima na stolnjaku:
Gomili očnih jabučica koje nagore zure.
Jesu li to latice ili listovi s kojima ste ih sparili –
Oni prugastozeleni ovali od srebrnog tkiva?
Poznate su mi te crvene muškatle.
Drugarice, drugarice. Smrde na znoj pod pazuhom
I na komplikovane jesenje boleštine,
Mirišu na mošus kao ljubavna postelja sledećeg jutra.
Peckaju me nozdrve od nostalgije.
Kanine baruštine: odežda vaše odežde.
Prstima dotiču ustajalu vodu kao magla gustu. 

Ruže u čovekolikom trbušastom vrču
Ispustile su noćas dušu. Bilo je krajnje vreme.
Njihovi žuti korseti bili su spremni da popucaju.
Vi ste hrkali, a ja sam slušala kako se latice otkačinju,
Puckujući i krckajući kao nervozni prsti.
Trebalo je da ih bacite na đubre pre smrti.
Svitanje je otkrilo poklopac na komodi
Kineske izrade. Sad su na mene oči iskolačile
Hrizanteme veličine
Holofernove glave, uronjene u isti
Anilinski grimiz poput ove nezgrapne sofe.
U ogledalu ih podupiru njihove dvojnice.
Oslušnite: vaši sustanari miševi
Riškaju po paketićima krekera. Fino brašno
Oblaže njihove ptičje nožice: cijuču od sreće.
A vi dremate, s nosem u zid zabijenim.
Ta kišica mi pristaje poput pokrova.
Kako smo dospele do vašeg potkrovlja?
Utrapili ste mi džin u staklenom pupoljku vaze.
Spavale smo kao klade. Gospođo, šta ja to radim ovde
S plućima punim prašine i jezikom  od drveta,

Do kolena u hladnoći i cvećem prekrivena

MEDUZA

Dalje od tog grebena kamenih plombi,
Očiju zakolutanih belim štapovima,
Ušiju što upijaju nerazgovetnosti mora,
Smeštaš svoju bezočnu glavu – Božju jabučicu,
Sočiva milosrđa,

Tvoji mamci
Polažu svoje divlje ćelije u senci mog broda,
Gurajući se ka srcu,
Crvena stigma u samom centru,
Plovi na isprekidanoj struji ka najbližem mestu polaska,

Vukući svoje Isusovske kose.
Pitam se, jesam li umakla?
Moje misli ka tebi vijugaju,
Stari pupče nalik na lopar, atlanstskim kablom,
Što se održava, izgleda, u stanju volšebnog oporavka.

Bilo kako bilo, ti si uvek tu,
Drhtavi dah na kraju moje žice,
Vodeni luk koji preskače
Moj vodeni bič, blistav i zahvalan
Dirljiv i zahtevan.

Nisam te zvala.
Uopšte te nisam zvala.
Pa ipak, pa ipak
Dohuktala si mi preko mora,
Debela i crvena, posteljica

Što parališe batrgave ljubavnike.
Kobrina svetlost
Što istiskuje vazduh iz krvavih zvončića
Minđušice. Nisam mogla da dođem do daha,
Obamrla i bez para,

Preosvetljena, kao rentgenski snimak,
Ko si mi pa ti?
Pričesna hostija? Cmizdrava Bogorodica?
Ni komadić neću uzeti od tvoga tela,
Boca u kojoj ja živim,

Grozni je Vatikan.
Sita sam do smri dosoljavanja.
Zelena poput evnuha, tvoja htenja
Sikću na moja sagrešenja.
Iš, iš, pipče ljigavi!
Ničeg nema među nama.

GROZNICA 41

Čisto? Šta je to?
Jezici pakla
Mlitavi su, mlitavi kao trostruki

Jezici mlitavog, debelog kerbera
Što na ulazu dahće. Nemoćan
Da lizanjem očisti

Grozničavu tetivu, greha, greha.
Fitilj zapomaže.
Neuništivi miris

Ugašene sveće!
Ljubavi, ljubavi, niski pramenovi dima viju se
Oko mene kao Isadorini šalovi, strah me je

Zakačiće se jedan i u točku zaglaviti.
Takvi sumpornožuti pramenovi dima
Sopstveni element tvore. Neće se oni razići

Već će oko zemlje kružiti
Gušeći staro i nejako
Bolešljivo

U kolevci odojče nežno,
Grozna orhideja što
Viseći svoj vrt u zraku veša,

Đavolji leopard!
Izdelila je njega radijacija
I ubila začas.

Tela preljubnika pomazuje
Kao pepeo Hirošimu i razjeda.
Greh. Greh.

Dragi, svu noć
Gasih se i palih, gasih se i palih.
Preteški postaju čaršavi kao bludnikov poljubac.

Tri dana. Tri noći.
Limunova voda, pileća
Voda, gadi mi se voda.

Prečista sam za tebe ili bilo koga.
Telo me tvoje
Ranjava kao što svet ranjava Boga. Svetiljka sam –

Moja glava Mesec
Od japanske hartije, moja koža iskovana od zlata
Beskrajno fina i beskrajno skupa.

Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svetlost.
Sama sam kamelija neizmerna
Što žari se i leska, blesak do bleska.

Mislim da se uzdižem,
Mislim da ću se uzneti…
Razleću se brojanice od vrelog metala, a ja, ljubavi, ja

Čista sam acitilenska
Devica
Opervažena ružama

Poljubcima, kerubinima,
svim onim što te ružičaste trice znače.
Ni tebi, ni njemu

Ni njemu, ni njemu
(Moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) –

20. oktobar 1962

TULIPANI

Tulipani su više nego uzbudljivi, zima je ovdje.
Pogledaj kako je sve bijelo, tako mirno, kako je sve sniježno.
Učim se spokoju, mirno ležeći sama
Dok svjetlost počiva na ovim bijelim zidovima, ovom krevetu, ovim rukama.
Ja sam niko; nemam ništa sa eksplozijama.
Dala sam svoje ime i svoju odjeću medicinskoj sestri,
Anesteziologu svoju anamnezu i tijelo hirurzima.

Ugnijezdili su mi glavu u jastuke i plahte
Kao oko između dva bijela kapka što ne daju se zatvoriti.
Glupi učenik, sve mora unijeti unutra.
Medicinske sestre su prolazile i prolazile, one nisu nevolja,
Prolaze hodnicima lagodno u svojim bijelim kapicama,
Zato je teško reći koliko ih ima.

Za njih je moje tijelo šljunak, njeguju ga kao što voda
Sapire šljunak, glačajući ga nježno.
Donose mi umrtvljenost u svojim svijetlim iglama, donose mi san.
Sada sam se izgubila, muka mi je od prtaljage –
Moj kožni putni kofer kao crna kutija za lijekove,
Muž i djeca se smiju na porodičnoj fotografiji;
Njihovi osmjesi se hvataju za moju kožu, male udice smijalice.

Pustila sam stvari da iskliznu, tridesetogodišnji teretni brod
Tvrdoglavo visi na mom imenu i adresi.
Očistile su me tuferima od mojih voljenih asocijacija.
Upasena i jadna na plastičnom jastučastom zelenom trolejbusu
Gledam moje zubalo, moj noćni sto, moje knjige
Što tonu iz vida, a voda mi poplavi glavu.
Sada sam časna sestra, nikad nisam bila ovako čista.

Nisam željela nikakvo cvijeće, samo sam željela
Da ležim sa podignutim rukama svojim, potpuno prazna.
Koja sloboda je to, nemaš pojma koja je to sloboda –
Spokoj je toliko veliki da te obmanjuje,
A ništa ne traži, ni traku sa imenom, ni sitnicu.
Napokon, smrt se bližila; zamišljam ih
Kako zatvaraju svoja usta, kao Bratstvo.

Kao prvo, tulipani su previše crveni, vrijeđaju me.
Čak i kroz ukrasni papir mogu ih čuti kako dišu
Lagano, kroz svoje bijele uvojke, kao užasnu bebu.
Njihovo crvenilo priča sa mojom ranom, odgovara.
Pažljivi su: izgleda da lebde, ali spustiše me dolje,
Uznemiruju me svojim iznenađujućim jezicima i bojom,
Dvanaest crvenih utopljenika oko moga vrata.

Niko me prije nije gledao, sada sam gledana.
Tulipani mi se okreću, i prozor iza mene
Gdje jednom na dan svjetlost polako se širi i polako suzava,
Vidim sebe, skupljenu, smiješnu, sjenka papira
Između oka sunca i oka tulipana,
Nemam lice, htjela sam se suočiti sa sobom.
Odvažni tulipani pojedoše moj kisik.

Zrak je bio dovoljno miran prije nego su došli,
Dolazeći i odlazeći, dah za dahom, bez imalo žurbe.
Napuniše ga kao gromoglasna buka, tulipani.
Sada se zrak mota i vrtlozi oko njih kao što se rijeka
Mota i vrtlozi oko potonule zarđale mašine.
Oni plijene moju pažnju, a bila je sretna
Igrajući i odmarajući se bez obaveze prema sebi.

Zidovi, takođe, izgleda da zagrijavaju se.
Tulipani bi trebali biti iza rešetaka kao opasne životinje;
Otvaraju se kao kakva usta neke ogromne afričke mačke,
Dok sam ja svjesna moga srca: otvara i zatvara
Svoje kugle crvenih pupoljaka, rascvjetane ljubavi za mnom.
Voda koju pijem je topla i slana, kao more,
I dolazi iz zemlje daleke kao zdravlje.

Prevela sa engleskog Ljiljana Đurđić

Poslednju pesmu su preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

Ogledala u Bergmanovim filmovima i jedna pesma Silvije Plat

 

Neumorni proučavalac ženske psihe i njenog načina (nesvesnog) funkcionisanja suprotstavio je, ili pak približio, predmetu iracionalnog – ogledalu – mnoge svoje junakinje. Taština nad taštinama iliti vanitas vanitatum, delfijsko „Spoznaj samog sebe“ ili, kao na slici Marije Magdalene Žorža de la Tura, sva simbolička značenja žene pred ogledalom uzeta su u obzir i smeštena u filmski kontekst. U pozadini čujemo pesmu „Ogledalo“ Silvije Plat.

Posrebreno sam i egzaktno. Nemam predrasuda.
Što god vidim odmah progutam.
Onakvo kakvo je, nezamućeno ljubavlju ili nedopadanjem.

Nisam okrutno, samo istinoljubivo-
Oko malenog boga, četvorougaono.
Vreme provodim uglavnom meditirajući o suprotnom zidu.

Ružičast je, s flekama. Tako ga dugo gledam
Da pomišljam da je delić moga srca. Ali on treperi.
Stalno nas razdvajaju lica i pomrčina.

Sad sam jezero. Jedna žena se svija nada mnom
Tražeći moje potvrde za ono što stvarno jeste.
Zatim se okreće onim lažovima, svećama i luni.
Vidim joj leđa i verno ih odslikavam.
Nagrađuje me suzama i pokretima ruku.
Važno sam joj. Dolazi i odlazi.
Njeno to lice svakog jutra smenjuje tamu.
U meni je mladu devojku utopila, i iz mene se jedna starica
Iz dana u dan diže prema njoj, kao strasna riba.

Silvija Plat čita pesme iz zbirke „Arijel“

Sylvia Plath

Sylvia Plath

Poets are ultimately celebrators, of life and of poetry itself. A vocational poet like Plath gives life back to us in glittering language – life with great suffering, yes, but also with melons, spinach, figs, children and countryside, moles, bees, snakes, tulips, kitchens and friendships. There can be a chilling detachment about Plath’s poetic personality – like Yeats, she casts „a cold eye / On life, on death“ – but she also deploys a comic playfulness, a great appetite for sensuous experience, a delight in the slant rhymes and music of her verse, bravado, brio, a tangible joy in the unflowering of her genius. – Carol Ann Duffy

Zbirka Arijel američke pesnikinje Silvije Plat objavljena je dve godine posle njene smrti – 1965. Tridesetog oktobra 1960. godine – dakle, tri dana posle svog tridesetog rođendana, Silvija Plat je čitala pesme koje su tonski zabeležene u onom redosledu po kome se i pojavljuju u zbirci.

Hearing Plath’s voice brings a direct connection with her poetry that decades of biographical and academic debate has lost. This is quite wonderful.