Alhemija je umetnost transmutacije (pretvaranja) metala u zlato. Ali pravi cilj alhemije nije bio proizvodnja kovanog zlata za upotrebu, ili, kao u Kini, pitkog zlata, napitka kojim bi se postigao dug telesni život. Alhemija ni u jednoj svojoj fazi nije preteča hemije, nego simbolička operacija.
Verovali su, kaže jedan stari kineski tekst, da je reč o pravljenju zlata od kamena, zar to nije besmisleno? Operacija je moguća, odgovara Guru Nagarjuna, delovanjem duha, ali to delovanje nikad ne može biti samo sebi svrha. Zlato je besmrtnost, kažu vedski tekstovi. A tome teži jedina istinska transmutacija: ona koja se odnosi na čovekovu individualnost. Liu Ksiang kaže da je za neuspeh u dobijanju zlata kriva greška u duhovnoj pripremi. Li Šao Jun ne očekuje uspeh bez nebeskog posredovanja; dobijanje zlata povezuje sa traganjem za Ostrvom besmrtnih. Kinezi su kasnijom polarizacijom pojmova odvojili unutrašnju alhemiju od spoljašnje alhemije koja je samo simbol prve, a na Zapadu njenu simboliku jasno iznosi Angelus Silesius: Olovo se menja u zlato, slučajnost nestaje kad se ja sa Bogom menjam po Bogu u Boga, i dodaje da se u najčistije zlato menja srce; Hrist ili milost Božija jesu tinktura.
Dve alhemijske faze koagulacija i solucija (zgrušavanje i otapanje) odgovaraju fazama univerzalnog ritma kakve su udisanje i izdisanje. Smatra se da je alhemija proširenje i ubrzanje prirodnog nastajanja, seksualni čin koji sumpor izvodi na živi, a ona stvara rude u zemljinoj utrobi; ali se pri tom odigrava i transmutacija: zemlja je posuda za topljenje u kojoj rude polako dozrevaju, gde bronza postaje zlato. Bavljenje alhemijom omogućava da u sebi otkrijemo prostor identičnog oblika: pećinu srca. Jaje mudrosti je, uostalom, zatvoreno u posudi za topljenje, kao što je jaje sveta ili zlatni zametak zatvoren u kosmičkoj pećini. Topljenje sastojaka u posudi za topljenje, i u Kini, i na Zapadu simbolizuje povratak na prvobitno nepostojanje razlika, a izražava se kao povratak u matericu, u embrionalno stanje.
Elementi Velikog dela na Zapadu su sumpor i živa, vatra i voda, aktivnost i pasivnost, nebeski i zemaljski uticaji čija ravnoteža stvara so. U unutrašnjoj alhemiji taoista, koji su očigledno mnogo toga preuzeli od tantrizma, to su dah i bitak, kao i vatra i voda (Vatra Duha, Semena Voda, kaže Rasprava i zlatnom cvetu).
Bitne etape Velikog dela su belo delo i crveno delo koje prema zapadnom hermetizmu odgovaraju malim arkanama i velikim arkanama; ali isto tako i rascvetavanju kineskog zlatnog cveta i izlasku iz zametka, postizanju stanja pravog čoveka i transcedentalnog čoveka: Prvobitnog čoveka i Univerzalnog čoveka, stoji u islamskom ezoterizmu, gde ovog drugog označava Crveni sumpor. Reč je, zapravo, o: dostizanju centra sveta ili rajskog stanja; izlasku iz kosmosa duž zemljine ose; o dostizanju nadljudskih stanja.
Sa druge tačke gledišta, alhemija je simbol čovekove evolucije iz stanja u kojem prevladava materija u duhovno stanje: pretvoriti metale u zlato, isto je što i čoveka pretvoriti u čisti duh. Alhemija podrazumeva spoznaju materije, ali više u smislu poznavanja, nego nauke. Najčešće se primenjuje na metale, sledeći jednu od onih simboličkih fizika koje su naučnike najviše zbunjivale. Materijalna alhemija i duhovna alhemija pretpostavljaju poznavanje načela tradicionalnog poretka i počivaju mnogo više na teoriji proporcija i odnosa, nego na pravoj fizičko-hemijskoj, biološkoj ili filozofskoj analizi međusobno povezanih elemenata. Jezik i logika u alhemiji imaju simboličku prirodu.
Poznata Smaragdna ploča jednim od najhermetičnijih stilova izražava prvobitne alhemijske aksiome. A oni se mogu ovako sažeti: Sve se suprotnosti određuju prema osnovnoj suprotnosti muško-žensko: Veliko Delo je spajanje muškog elementa, sumpora, sa ženskim elementom, živom. Svi autori gomilaju poređenja pozajmljena iz jezika sjedinjenja i razmnožavanja. Ali to nije svođenje na seksologiju koja spoznaji služi samo kao simboličko uporište.
Jedan od najzanimljivijih alhemijskih postupaka je u srednjem veku nazvan Kraljevska veština, a opisao ga je Serž Iten (Sergej Hutin). Polazeći od ideje o propadanju prirodnih bića, Najviše Veliko Delo (Mistično Delo, Put Apsolutnog, Feniksovo Delo) bilo je vraćanje prvobitnog dostojanstva čoveku. Pronaći Kamen mudrosti znači otkriti Apsolutno, znači posedovati savršenu spoznaju (gnozu). Kraljevski put trebalo je da vodi u mistični život u kojem bi čovek, odstranivši korene greha, postao plemenit, blag, pobožan, verovao u Boga i bojao ga se.





Nedavno je na jednoj od aukcija kuće Christy ponuđen renesansni alhemijski rukopis pod nazivom Riplijev svitak dugačak skoro šest metara i bogat prelepim simbolički ilustracijama, specifičnim za ezoterijske, alhemijske i astrološke rukopise. Tvorac njegovog teksta bio je Džordž Ripli, Englez koji je dugo boravio u Italiji. Sam svitak, pak, nije njegovo delo, nije ga on ilustrovao, već je to učinio mnogo godina posle njegove smrti, ali na osnovu njegovih učenja, umetnik po imenu Leonard Smetli (Leonard Smethley). Smetli je načinio i ilustrovao Riplijev svitak, delo koje na video snimku, 1624. godine. Verziju koju vidimo na slikama u ovoj objavi je „Bajneke“ verzija iz 1570. U pitanju je rukopis koji je uvek bio bogato ilustrovan, nezavisno od toga ko je radio ilustracije, i koji kroz vizuelno simboličan jezik pred nama „odmotava“ uputstvo za dosezanje Kamena mudrosti. Upravo je Džoana Rouling u ovom delu našla inspiraciju za jednu od svojih knjiga o Hariju Poteru.
Kamen mudrosti, cilj potrage svakog alhemičara, označava vladanje vatrom. Veliko Delo sastoji se u dosezanju Kamena Mudrosti koji je simbolički najčešće bio predstavljen u obliku Sunca.
Alhemijske knjige, štampane najčešće u Holandiji i zapadnoj Nemačkoj tokom 16. i 17. veka, čine referencijalno jezgro oko kojeg se kreću svi poduhvati učenika i posvećenika u alhemijske procese. Čitanje tih knjiga i rukopisa, najčešće treba da jača učenja i putovanja onoga koji se probija kroz tekstove kao kroz tajne lavirinta.
Alhemijski jezik je zagonetan, dvosmislen i hermetičan neupućenima. Šifrovani jezik u slikama obraća se posvećenima, a sastoji se iz zamki i obmana, ali i iz istina i očiglednosti. Hermetički pisac krije istinu svog učenja i opise labaratorijskih procesa koji su opisani u prethodnom citati Gerbrana i Ševalijea pomoću jezika čiji glavni elementi bivaju prikazani na simboličan način koji je često zagonetan, ali koji ipak dopušta mogućnost razumevanja.
O alhemijskim rukopisima i njihovom likovnom delu pisao je Žan-Mišel Varen u knjizi Alhemija. Iz nje prenosim deo koji može približiti ovaj svitak modernom čitaocu.
Zapadna hermetička književnost javlja se oko 12. i 13. veka (najčešće su u pitanju prevodi velikih arapskih dela), a alhemijski radovi obogaćeni ilustracijama – slikama, crtežima, gravirama – javljaju se tek u 16. veku.
Tako se, uporedo sa sređivanjem rukopisa, razvijala umetnička tradicija koja je živela po zakonima i obavezama tradicionalne nauke. Ipak, valja primetiti da su ove obaveze – ilustracija je kontrapukt teksta – ostavljale umetniku priličnu slobodu stvaranja.
Bez obzira na hermetičke karakteristike na kojima se zasniva i koje utiču na sigurno prepoznavanje, delo dovoljno izražava temperament, ukus i estetske afinitete stvaraoca. Kao što se u raspravama ogleda ličnost mudraca, tako i alhemijske ilustracije uvek svedoče o stilu, tonu, opštem viđenju i ličnom stvaralačkom činu.
Mada zavisi od želja naručioca i mada se trudi da prenese saznanje, umetnik, ipak slobodno, upotrebljava paletu i dleto, kao što to potvrđuju ostvarena dela.
U obilju alhemijskih rukopisa obogaćenih ilustracijama – bojenim crtežima ili slikama – dva dela se ističu po snazi mašte i umetničkoj sigurnosti svojih, nažalost, anonimnih stvaralaca: Splendor Solis i Zlatno runo.
Citati: Alen Gerbran, Žan Ševalije, Rečnik simbola, preveli Pavle Sekeruš, Kristina Koprivšek, Isidora Gordić, Stylos, IP Kiša, Novi Sad, 2009; Žan-Mišel Varen, Alhemija, prevela Maja Vlahović, Arion, Beograd, 1988.
Slike: Alhemičar koji je doživeo prosvetljenje. Ilustracija iz knjige Andree de Paskalis Alhemija, zlatna umetnost. Tajne najstarije enigme; Delovi Riplijevog svitka;
