Zašto je Prometej romantičarski heroj?

Da bismo razumeli zašto je Prometej romantičarski heroj, moramo prvo razumeti zašto Hegel nije voleo romantičare. Suštinu Hegelovog etičkog i estetičkog ideala sačinjava jedinstvo, težnja ka uklapanju rascepljenosti prisutnoj u savremenoj svesti. Cela Hegelova ocena Grka uslovljena je tim stavom.

On zauzima negativan stav prema omiljenoj temi književnosti romantizma – razdvojenosti „ja“. On tu razdvojenost osuđuje i kao psihičko stanje i kao predmet umetnosti. U tome vidi izraz kolebljivog karaktera i nedostatak unutrašnje supstancijalne čvrstine. Ta vrsta razdvojenosti kod njega izaziva podozrenje u etičkom smislu jer podstiče na moralnu neodgovornost.

Hegel u Estetici govori protiv E. T. A Hofmana kao predstavnika te mode:

Naročito u novije doba postala je modom unutrašnja neosnovana rastrzanost, koja se ispoljava u najodvratnijim disonancama, i iz nje su ponikli izvestan humor grozote i izopačenosti ironije, u čemu je, na primer, Hofman veoma uživao.

On se nadovezuje na individuum koji iz takve umetnosti proizilazi:

Individuum, koji treba da bude živ individuum, ostaje, kad su u pitanju te tamne sile, u zavisnosti od nečega što, s jedne strane, postoji u njemu samom, a sa druge strane je u odnosu na njegov unutrašnji svet nešto strano i natprirodno, što njim upravlja i gospodari. U tim neshvatljivim silama treba da se krije neshvatljiva istina užasne, nerazumljive i neuhvatljive jeze.

Iz takve revizije romantičarskih predstava proizilazi drugačija koncepcija umetnosti:

U carstvu umetnosti nema mesta za mračne sile, jer u umetnosti nema ničeg mračnog, sve je u njoj jasno, a ono što izbegava tu jasnoću samo svedoči i o bolesti duha i uvlači poeziju u sferu prazne i puste maglovitosti.

Hegel ne koristi reč podsvest nego kaže nesvesnost. Za njega Edip nesvesno greši. On se ne pravda podsvešću. Za njega je celokupna dosadašnja istorija ljudske misli zapravo istorija „nesrećne svesti“. Rascepljene, prepolovljene, razdvojene. Odnos roba i gospodara je suština tog konflikta. Svest o sebi kao udvojenom biću i jedino sebi suprotnom, to je nesrećna svest. Nesrećnoj svesti ostaje samo sigurnost u svoju razdvojenost.

Hegel se okreće i protiv Kanta, protiv dualizma subjekta i objekta, slobode i prirode, dužnosti i stvarnosti. Taj dualitet se ne može prevladati. On nudi spasenje od „nesrećne svesti“ kroz dijalektiku. Izmirenje u tragediji: fatum pokazuje individualnosti njene granice i uništava je ako ih ova pređe. To je istina antičke tragedije kojoj se on divi. Izmirenje se, tako, dešava na „leševima“ individua, odnosno „tragedija nam pričinjava izvesno umirenje čak i kada posmatramo propast samih individua.“

Efekat prave tragedije, antičke tragedije, ne čine ogorčenje, patnje, nemir i poremećenost, nego izmirenje razdvojenog bića sa samim sobom.

Hegel kritikuje Kantov dualizam ideala i stvarnosti a on se nalazi u temeljima Šilerove filozofije i umetnosti. Tako je Hegelov odnos prema Prometeju, zapravo, kritika preterane subjektivnosti:

Prometej nije dao ljudima moral i pravo već ih je naučio lukavstvu kako da pobede prirodne sile i da ih upotrebe kao sredstvo ljudskog zadovoljavanja. Vatra i veštine koje se služe vatrom nemaju u sebi ničeg etičkog, isto kao ni veština tkanja, već stupaju, pre svega, samo u službu samoživosti i lične koristi, nemajući veze sa onim što je zajedničko u ljudskom biću, ni sa ljudskim životom.

Recepcija eshilovskog motiva koja usvaja prometejsku pobunu bila je opšta, duboko ukorenjena u romantičarskoj kulturi, koja je glorifikovala titanski stvaralački zanos. Fridrih Šlegel je dao model romantične interpretacije Prometeja kao drskog, slobodnog, nepokornog Titana.

Hegel slavi izmirenje, što je suština izgubljenog dela Eshilove tragedije Oslobođeni Prometej, a romantičari i Marks slave pobunu. Oni nju, doduše, drugačije razumevaju u odnosu na antičkog Prometeja. Hegelov ideal antike glasi da nema razdvojenosti bića i dužnosti, objektivnosti i subjektivnosti. Zato i ne čudi što Hegel zauzima neprijateljski stav prema omiljenoj temi romantičara: razdvojenosti „ja“.

Marks bira pobunu a ne dosledno izmirenje kako insistira Hegel. Marks se stavljao na stranu uništavane individualnosti. Hegelov duh je duh slobodan, sposoban da podnese i savlada sve suprotnosti. Za Marksa je upravo takav prometejski duh. On piše u svom delu Razlika između Demokritove i Epikurove filozofije prirode:

Nije bezbožan onaj ko odbacuje bogove koje priznaje opšte mnjenje, nego onaj ko priznaje takve bogove kakvim ih vidi opšte mnjenje.

Figura čoveka za Frojda je bio Edip a za Marksa Prometej. U tim antičkim koncepcijskim uzorima vidi se i sva problematika razumevanja moderne subjektivnosti. U Geteovoj odi iz 1785. Prometej nije zaštitnik nego i tvorac ljudi:

Sedim evo ovde i pravim ljude
Prema svom liku,
Rod koji će biti nalik na mene
U patnji i u plaču,
I u tome što će te prezirati
Kao i ja!

Geteova interpretacija bi mogla glasiti da treba učvrstiti ljude prelomne epohe u njihovom drskom antropocentrizmu. Po Ničeu, apolonska mera se ograđuje od onog što je titansko. Postoji prekoračenje mere u Prometejevom delovanju koji je zbog titanske ljubavi prema ljudima morao postati hrana orlovima. Isto tako, Edip strada zbog prekoračenja mere, zbog prevelike mudrosti jer rešava Sfinginu zagonetku.

Patnja i saznanje otkrivaju da je dionisijski elemenat bio prisutan u apolonskom Grku. Apolon nije mogao da živi bez Dionisa. Prometej i Edip su maske Dionisa, boga koji na sebi oseća patnje individuacije. Ona je uzrok bola i zla a umetnost nada da se taj krug može raskinuti.

Dionisijsko ludilo označavalo je blaženstvo nestajanja subjektivnosti u potpunom samozaboravu – kroz utapanje u kolektiv i mirenje sa njim. Za Ničea je Prometej pre svega umetnik. Titanski umetnik nalazi u sebi veru da se ljudi mogu stvarati a bogovi uništavati snagom svoje mudrosti, za koju je bio osuđen da večito ispašta. To je vizija Prometeja zajednička Geteu, Šeliju, Bajronu. To je Prometej romantičarske Evrope.

Antička tragedija upućuje na etičku komponentu i neophodnost dok romantičarska tragedija upućuje na jedinku i njene probleme, na subjektivnost patnje i strasti. Tu se sukobljavaju božasnko pravo i ljudsko pravo. Biće koje deluje zna samo za jedno, dok drugo ostaje skirveno, otuda peripetije svesti kao osnov tragedije. Ono što je neprijateljsko, nalazi se u čoveku, ne izvan njega.

Hegel je smatrao da je Hamlet dokaz pada savremene tragedije u poređenju sa antičkom. Ono što kod grčkih tragičara ima moralnu opravdanost, to kod Šekspira dobija oblik sramnog zločina. Hamlet se usmerava protiv kralja u kome ne vidi ništa što bi bilo dostojno poštovanja. Po Hegelu, Hamletov sukob je onaj između lične plemenitosti i odlučnog delovanja. Nedostatak etičkog objektivizma kod Hamleta je problem te tragedije, kao i subjektivni karakter sukoba izazvanog okolnostima, kojima nedostaje mera tragičke neophodnosti.

Kami je pisao da Sizif doživljava najviši trenutak svesti kada vidi kako se kamen kotrlja nazad. Romantizam je izražavao ono što je bilo prihvaćeno kao domen tragedije – osećanje čoveka da mu je svet tuđ, slepu ravnodušnost prirode, okrutnost društvenog poretka, neprijateljstvo drugih. Domen tragičkog mraka za romantičare morala je biti istorija.

Antička tragedija je naglašavala da sudbina prodire spolja u čovekov život. Moderna tragedija da razdor i tok sudbine ne dolaze spolja već iznutra, iz čovekovog karaktera. Hamletov stav je proizvod njegovog individualnog karaktera a ne pritiska bogova. Sudbina je određena individualnošću junaka i konkretnošću istorije. Romantičari dižu istoriju u visine transcendencije, oni ju deifikuju.

Da bi preveo istorijsku stvarnost francuske revolucije na svoj jezik, romantizam se morao pozvati na Šekspira. On je za njih bio istorija, duh gomile i duh individualnosti, a Šilerovi junaci samo glasnogovornici duha epohe.

Oktobra 1827. godine Gete je priredio prijem u čast Hegela koji je tada boravio u Vajmaru. Tema razgovora bila je dijalektika, gde je zaključeno:

Dijalektika u suštini nije ništa drugo do sređen i metodično oblikovan duh suprotnosti koji postoji u svakom čoveku.

Revolucija i istorizam bili su, najzad, sastavni delovi i Marksovog pogleda na svet. U revolucionarnoj aktivnosti čoveka video se vrhunac stvaralačkog čovečanstva čiji je simbol bio mit o Prometeju.

Preporuka: Marija Janjion, „Tragično“, u: Romantizam, revolucija, marksizam, preveo dr Stojan Subotin, Nolit, Beograd, 1976.

Slike: Piter Pol Rubens, Okovani Prometej, 1612; Vilijam Blejk, Albion, 1794; Vilijam Blejk, Jerusalim – Los prolazi kroz vrata smrti, 1804-1820; Žan-Žak Leku, Slobodan je!, 1799;