PUTNICI

Svi pažljivi ljudi nalik su na La Fontainovu lastavicu, a prvi čovjek koji je pošao svojim susjedima u posjet i odanle donio neku sladokusnu priču o novim običajima bio je prvi posrednik.

Postoje dvije kategorije putnika s obzirom na nacionalnost: tako, Francuzi koji odlaze u Njemačku i Nijemci koji dolaze u Francusku pridonose i jedni i drugi uzajamnom upoznavanju. A ima i nepokretnih putnika: takvih koji poput Des Esseintesa sanjaju pre-listavajući vozne redove, onih koji poput Xaviera de Maistrea šeću po svojoj sobi, takvih koji kao Colette čitaju na nekoj nepokretnoj splavi kolekciju Tour du Monde; to i nisu najmanje gorljivi.

Od XVI do XIX stoljeća, zlatno doba putovanja, ne susreću se na cestama Evrope samo „picaros“ koje goni glad, nego i oni koje gura žeđ za saznanjem i promatranjem divota antike. Rim je obećana zemlja humanista koji nisu imali sreću da se rode Talijani; Rabelais i Du Bellay dolaze u Italiju puni pobožnoga zanosa; Montaignea goni radoznalost; zatim u Italiju putuju i mnogi pjesnici prve polovine XVII stoljeća: Saint-Amant, Mainard, Scarpon — a da i ne spominjemo Tallemanta des Reauxa i budućega kardinala Retza. Samo za Luja XIV ta će se tradicija prekinuti.

Slikari, prije renesanse, za renesanse i poslije nje ne vjeruju da je njihovo oblikovanje dovršeno ako nisu promatrali blago vječnoga grada: Flamanci XV i XVI stoljeća; u XVII stoljeću Nicolas Poussin, zatim umjetnici koji će zahvaljujući stipendiji Prix de Rome, francuskoj stipendiji za boravak u Rimu, boraviti u Vili Medici, gdje je Ingres bio jedan od upravitelja. Overbeck i Cornelius stvorili su tamo nazarensku školu vraćajući se Rafaelu prije engleskih prerafaelita. Danski kipar Thornvaldsen boravi tamo i vraća se u Copenhagen samo da umre kod kuće. Inigo Jones donio je u XVII stoljeću u Englesku paladijski stil.

U dobrom engleskom društvu smatralo se da odgoj mladog čovjeka nije dovršen ako nije okrunjen „velikim putovanjem“ koje ga je u XVIII stoljeću za nekoliko dugih mjeseci putovanja vodilo u Italiju, Francusku, Švicarsku, rjeđe u Španjolsku i Portugal (Beckford). Bezbroj mladih Ijudi, a i zrelih, susrećemo na kontinentu: Thomas Gray, Edvard Yung, Samuel Rogers, Gibbon, Wordsworth; Shelley umire u Italiji (kao i u XVII stoljeću, metafizički, pjesnik Crashaw, koji se obratio na katolicizam).

Italija – njeno sunce, žene, spomenici – čudesno je zanosila Engleze, i mogli bismo citirati mnoge podanike Britanske krune koji su više voljeli život is druge strane Kanala nego magle svoga zavičaja (Walter Savage Landor). Istu takvu privlačnu silu vidimo i u Nijemaca („Wanderlust“) i u Nordijaca: Goethe, nakon Winckelmanna, otkriva u Italiji vrline klasicizma, a Zacharias Werner zavodljivost katolicizma. Jedan nezavisan Francuz, Stendhal, voljet će da ga nazivaju „Milanese“. Nastavite sa čitanjem →