Hari Klark je bio irski ilustrator koga mnogi smatraju jednim od najboljih vizuelnih interpretatora Poove imaginacije. Pored njega, dela američkog pisca koji se smatra rodonačelnikom tri žanra kratke priče – gotske, detektivske i naučnofantastične – ilustrovali su još i Artur Rakham, Edmund Dulak i Gustav Dore ali, čini se, niko kao Klark nije bio bliže razumevanju atmosfere i raspoloženja Poovih priča, njegovih dramatičnih pozorištarija i ironijskih poigravanja.
Hari Klark je, osim Poovih priča, ilustrovao i Andersenove bajke, kao i Geteovog Fausta. Oslikavajući vitke prozore katoličkih katedrala u neogotskom stilu, nešto od postupka specifičnog za tu vrstu umetnosti, transponovao je i na ilustracije Poovih priča koje su sakupljene u jednu knjigu 1902. godine pod nazivom Tales of Mystery and Imagination.
Hari Klark je za izdanje pomenute knjige priča iz 1919. priredio dvadeset i četiri ilustracije. On je prepoznao i istovremeno kreirao „delirious claustrophobia and frightening inventiveness of Poe-land“, kako to piše na sajtu The Public Domain Review odakle su neke od ilustracije koje su ovde priložene i preuzete. Citati i prevodi dati su prema Radovom izdanju Poovih Sabranih priča i pesama iz 2006. godine.
Maska crvene smrti
Ali iz nekog neodređenog straha, koji je ludačka drskost maske ulila celom skupu, niko se nije našao da pruži ruku da bi je ščepao; i tako je maska bez prepreke prišla na dva koraka knezu; i dok je ogromna skupina, kao podstaknuta jednim jedinstvenim podsticajem, od sredine odaje uzmicala ka zidovima, maska nastavi svoju put bez prekida, istim svečanim i odmerenim korakom kojim se od prvog trenutka isticala, kroz plavu odaju u skrletnu, kroz skrletnu u zelenu, kroz zelenu u narandžastu, kroz ovu opet u belu, pa odatle u ljubičastu, pre no što je iko učinio odlučan pokret da je zaustavi.

Bunar i klatno
Mahnito ispružih ruke iznad sebe i oko sebe u svim pravcima. Ne osetih ništa; ali plašio sam se da načinim korak, iz straha da ne udarim u zidove groba. Znoj izbi iz svake pore i zastade u krupnim hladnim kapljama na mom čelu. Muke neizvesnosti najzad su postale neizdržljive i ja se oprezno pokrenuh napred ispruženih ruku i iskolačenih očiju, koje samo što nisu iskočile iz svojih duplji u nadi da će uhvatiti neki slabi zrak svetlosti. Načinio sam nekoliko koraka; ali opet sve mrak i praznina.

Vilijam Vilson
Potomak sam jednog roda koji se oduvek isticao jakom maštom i lako razdražljivom ćudi; a ja sam već u najranijem detinjstvu dokazao da sam u punoj meri nasledio te porodične osobine. Sa godinama, one su se još jače razvile i, iz mnogih razloga, postale uzrok ozbiljnih briga za moje prijatelje i nesumnjive štete za mene samog. Postao sam samovoljan, podložan najnastranijim ćudima i plen najneobuzdanijih strasti.

Crna mačka
Čim je zapazila moju privrženost domaćim ljubimcima, nije propuštala prilike da nabavi one najprivlačnije. Držali smo ptice, zlatnu ribicu, jednog lepog psa, zečeve, malog majmuna, i jednu mačku. Ova mačka bejaše jedna upadljivo krupna i lepa životinja, potpuno crna, i zapanjujuće pametna. Govoreći o njenoj inteligenciji, moja žena – u srcu prilično sujeverna – često je pravila aluzije na starinska narodna verovanja da su sve crne mačke začarane veštice. Nije on to uzimala baš ozbiljno – i ja tu stvar pominjem tek zato što mi je baš sad pala na pamet.

Pad kuće Ašera
Video sam da je on okovani rob jedne nenormalne vrste straha. „Ja ću propasti“, govorio je, “ ja moram propasti u ovom žalosnom ludilu. Tako, tako, i nikako drukčije ću završiti. Strahujem od događaja koje nosi budućnost, ne zbog njih samih, nego zbog njihovih posledica. Zadrhtim pri pomisli na svaku, makar i najbeznačajniju nezgodu koja bi mogla da deluje na ovo moje nepodnošljivo duševno uzbuđenje. Ja se zaista ne grozim opasnosti, nego samo njenog stvarnog dejstva – straha. U ovom stanju rastrojstva – u ovom bednom stanju – osećam da će pre ili posle nastupiti trenutak kada ću neminovno izgubiti i život i razum hvatajući se u koštac sa tom groznom utvarom, sa strahom.“

Ligeja
Posle nekoliko meseci iznurujućeg i besciljnog traganja kupio sam i restaurirao jednu opatiju, koju neću imenovati, a koja se nalazi u jednom od najdivljijih i najpustijih delova Engleske. Mračna i sumorna veličanstvenost zgrade, surovost okoline, mnogo melanholičnih i vremenom počastvovanih sećanja vezanih za obe te stvari, imali su mnogo srodnog sa osećanjima krajnje napuštenosti koja su me dovela u ovaj udaljeni i nedrušteveni deo zemlje. Ipak, mada je spoljašnjost opatije, zajedno sa zelenim ruševinama oko nje, pretrpela mnoge promene, zahtevao sam, sa dečjom perverznošću i možda sa bojažljivom nadom da ću se osloboditi svoje tuge, da se u njenoj unutrašnjosti izradi više nego kraljevska raskoš.

Misterija Mari Rože
Malo je osoba, čak i među najsmirenijim misliocima, koje nekad nije potreslo neodređeno, a ipak zastrašujuće delimično verovanje u natprirodno, kada bi naišli na podudarnosti naizgled tako čudesne da ih, kao puke podudarnosti, intelekt nije mogao pojmiti.

Fakta o slučaju g. Valdemara
Za poslednje tri godine u više mahova privlačila mi je pažnju pojava mezmerizma (hipnoze); a pre nekih devet meseci, sasvim iznenadno palo mi je na pamet da se u nizu opita, činjenih o toj pojavi, desila vrlo vidna i nerazumljiva omaška – niko dosad nije bio mezmerizovan in articulo mortis (na samrti). Ostalo je da se ispita, prvo, da li bolesnik u takvom stanju ima još prijemčivosti za magnetični uticaj; drugo, ako je ima, da li se ona umanjuje ili raste; treće, u kojem obimu i koliko dugo se može posmrtni kvarež zaustaviti ili sprečiti tom pojavom. Bilo bi i drugih stvari da se utvrde ali ovo je iznad svega podstiocalo moju radoznalost, naročito ovo poslednje pitanje.

