Tri forme Kazimira Maljeviča: krug, krst, kvadrat

Kada nestane navika svesti da u slikama vidi prikaz krajolika prirode, madona i bestidnih venera, tek onda ćemo moći da vidimo čisto slikarsko delo.

Preobrazio sam se u nulu forme i izvukao sebe iz vrtloga besmislice akademske umetnosti. Uništio sam obruč horizonta i izašao iz kruga stvari, van obruča horizonta, u kojem su zarobljeni slikar i prirodni oblici.

Reprodukovati voljene predmete i krajolike prirode isto je kao kada bi se lopov oduševljavao svojim okovanim nogama.

Samo ograničeni i slabi slikari prikrivaju svoju umetnost iskrenošću.

U umetnosti je potrebna istina, a ne iskrenost.

Napor umetničkih autoriteta da usmere umetnost na zdrav razum, rezultirao je nulom stvaralaštva.

Ali ja sam se transformisao u nulu forme i iskoračio izvan nule prema stvaralaštvu, prema suprematizmu, prema novom realizmu: bespredmetnom stvaralaštvu.

Suprematizam je početak nove kulture: prvobitni čovek je pobeđen kao majmun.

Nema više ljubavi prema krajolicima, nema više ljubavi zarad koje bi se izdala istina umetnosti.

Kvadrat nije podsvesna forma, to je tvorevina intuitivnog razuma.

Lice nove umetnosti!

Kvadrat je živo, carsko dete.

Prvi korak čistog stvaralaštva u umetnosti. Pre njega su bile naivne nakaznosti i kopije prirode.

Naš svet umetnosti postao je nov, bespredmetan, čist.

Nestalo je sve, ostala je masa materijala, od kojeg će se graditi nova forma.

U umetnosti Suprematizma forme će živeti kao i sve žive forme prirode.

Ove forme govore da je čovek uspostavio ravnotežu, prešavši sa jednog stanja svesti na dva stanja svesti. Novi slikarski realizam je upravo slikarski, jer u njemu nema realizma planina, neba, vode..

Do danas je postojao realizam predmeta, ali ne i slikarskih, obojenih jedinica, koje se grade tako da ni svojom formom, ni svojom bojom, niti položajem ne zavise od druge forme, boje ili položaja.

Svaka forma je slobodna i zasebna.

Svaka forma je svet.

Svaka slikarska ravan je življa od bilo kog lica, na kome se izdvajaju oči i osmeh.

Lice naslikano na slici predstavlja jadnu parodiju na život, i ta iluzija samo podseća na živo.

Ali ravan je živa, ona je rođena. Mrtvački sanduk nas podseća na mrtvaca, slika – na život.

Ili, nasuprot, živo lice, pejzaž u prirodi podseća nas na sliku, to jest na nešto mrtvo.

Eto zbog čega je čudno gledati crveno ili crno obojenu ravan.

Eto zbog čega se podsmevaju i pljuju izložbe novih pravaca.

Umetnost i njen novi cilj uvek su bili pljuvaonica.

Ali mačke se navikavaju na jedno mesto, i teško ih je navići na neko novo mesto.

Njima umetnost uopšte nije potrebna. Samo kad je naslikana njihova baba ili omiljeni kutak vrta sa jorgovanom!

Sve hita od prošlosti ka budućnosti, ali mora da živi u sadašnjosti, jer će u budućnosti procvetati jabuke.

Sutrašnjica briše trag sadašnjeg vremena, a vi zaostajete za životom.

Žabokrečina prošlosti, kao vodenični kamen, vuče nas na dno.

Eto zašto mrzim one koji vas snabdevaju nadgrobnim spomenicima.

Akademija i kritičari su ovaj vodenični kamen oko vašeg vrata – stari realizam, pravac, usmeren na prenošenje žive prirode.

U njemu se ponašaju isto kao u vreme velike Inkvizicije.

Njihov zadatak je smešan, jer oni po svaku cenu hoće da nateraju ono što uzimaju iz prirode da živi na platnu.

U vreme kada sve diše i juri – na slikama su okamenjene poze.

A to je gore mučenje od nabijanja na kolac. Izvajane statue, produhovljene, znači – žive, stoje na mrtvoj tački, u pozi pokreta.

Zar to nije mučenje?

Uneti dušu u mermer i potom se podsmevati živome.

Ali vaša gordost je umetnik koji ume da muči.

Vi takođe zatvarate ptice u kavez zarad zadovoljstva.

I zarad znanja držite životinje u zoološkim vrtovima.

Srećan sam što sam se oslobodio inkvizitorske tamnice akademizma.

Došao sam do ravni i mogu da dođem do dimenzije živog tela.

Ali ću da koristim dimenziju iz koje ću stvoriti novo.

Sve sam ptice pustio iz večnog kaveza i zverima otvorio vrata zoološkog vrta.

Neka rastrgnu i prožderu ostatke vaše umetnosti.

I neka oslobođeni medved kupa svoje telo među lednicima hladnog Severa, a ne da pati u akvarijumu vrele vode akademskog vrta.

Vi se oduševljavate kompozicijom slike, a kompozicija je presuda figuri, koju je umetnik osudio na večitu pozu.

Vaše oduševljenje je afirmacija ove presude.

Grupa suprematista: K. Maljevič, I. Punji, M. Menjkov, I. Kljun, K. Boguslavska i O. Rozanova – povela je borbu za razrešenje predmeta dužnosti umetnosti.

I poziva akademiju da se odrekne inkvizicije prirode.

Idealizam, zahtev za estetskim osećanjem jeste oruđe za mučenje.

Idealizacija čovekovog oblika je umrtvljavanje mnogih živih mišića.

Estetizam je otpad intuitivnog osećanja.

Svi vi želite da vidite delove žive prirode zakucane na vašim zidovima.

Tako je i Neron obožavao rastrgnuta ljudska tela i zveri iz zoološkog vrta.

Kažem svima vama: odbacite ljubav, odbacite estetizam, odbacite prtljag mudrosti, jer je u novoj kulturi vaša mudrost smešna i ništavna.

Ja sam odvezao čvorove mudrosti i oslobodio svest boje.

Skidajte sa sebe što pre okorelu kožu stoleća, kako bi vam bilo lakše da nas stignete.

Ja sam pobedio nemoguće i bezdan je postao moj dah.

Vi ste u mreži horizonta kao ribe!

Mi, suprematisti, otvaramo vam put.

Požurite!

Jer sutra nas nećete prepoznati.

Izvor: Kazimir Maljevič, Bog nije zbačen, preveli Ana Acović, Mirjana Grbić, Vladimir Dajović, Kornelija Ičin, Jelena Kusovac, Mirjana Petrović Filipović, Logos, Plavi krug, Beograd, 2010.