Jedan od najpoznatijih slikara viktorijanskog perioda engleskog slikarstva bio je Džon Etkinson Grimšo. On isprva biva pod uticajem prerafaelita. Pesnici čijim se delima oduševljavao i koja je ilustrovao bili su Longfelou i Tenison, a slikar koji se divio njegovoj umetnosti, onaj koji je, kao i kasnije Kandinski, svoje slike naslovljavao kao da su u pitanju muzička dela (kompozicija, harmonija, simfonija, nokturno) bio je Džejms Meknil Vistler. Muzikalnost, čini se, svojstvena je i Grimšoovim novembarskim pejzažima.
Prepoznajemo nekoliko tematskih celina u njegovom opusu. Prvu čine slike čija je tema mitološki ili istorijski prikaz. Druga se odnosi na prikaz enterijera, kao i ženske figure koja je okružena mnogobrojnim predmetima u njemu. Treća na fascinaciju kućama koje su građene pre doba u kome je slikar stvarao, verovatno u 18. veku. Osnovne su im odlike veličina, reč je o vilama u zagonetnom pejzažu dvosmislene svetlosti koje asociraju na one koje se pominju u pričama Edgara Alana Poa. Stoga, nije slučajno što su poslužile i reditelju Timu Bartonu kao mogućnost za rekonstrukciju doba u kome se pojedini njegovi filmovi odigravaju. Četvrta tematska celina u opusu ovog slikara jesu prikazi ulica, najčešće kraj dokova Londona, Liverpula i Lidsa. Poslednja tematska celina koju sam uočila, ona koja će biti predmet ovog teksta i koja stoji u vezi sa tekstovima o Šopenu i Floberu, odnosi se na prikaze pejzaža.
Citirajući između slika određene pasuse Floberovog dela Novembar, videćemo kako se slike i reči dopunjuju i govore jedne o drugima više nego što mi to možemo ovim tekstom.
Kad hodate večerom udišući miris pokošenog sijena, slušajući kukavicu u šumi, gledajući zvijezde koje padaju, vaše je srce, nije li tako, čišće, prožetije zrakom, svjetlošću i modrinom negoli spokojni obzor na kojemu zemlja dodiruje nebo u mirnom poljupcu.
Kušao sam da otkrijem u šumovima šuma i valova riječi koje drugi ljudi ne razumiju, i otvarao sam uho da slušam otkrivenje njihova sklada. Sastavljao sam od oblaka i od sunca goleme slike, kojih ni jedan jezik ne bi mogao iskazati, a isto sam tako i u ljudskim djelima najednom opažao odnošaje i suprotnosti koji su me zablještavali svojom sjajnom jezgrovitošću.
Nastajao je tužan sklad između izvanjske prirode i mene. Kako bi se moje srce stezalo kad bi vjetar zviždao u bravama, kad bi fenjeri bacali svoju slabu svjetlost na snijeg, kada bih slušao pse kako laju na mjesec!
Ja bih se smijao blago i gotovo nizašto, kao bolesnici koji koji se oporavljaju. Katkada bi me obuzimala nježnost prema mome psu, i ja bih ga volio sa žarom; ili bih otvorio kakav stari ormar da opet vidim svoje staro đačko odijelo i sjećao bi se dana kad sam ga prvi put obukao, mjesta gdje je ono ilo sa mnom, te bih se gubio u uspomenama na sve svoje proživjele dane. Jer, uspomene su slatke, bile one žalosne ili vesele, svejedno je! A najžalosnije su još najugodnije za nas, zar u njima nije sažeta beskonačnost?
Gledajući oblake, koji su se valjali nebom, baršunastu tratinu obale, koju su žuti traci sunca, slušajući šum vode i šuštanje vršaka stabala, koji su trepetali, premda nije bilo vjetra, sam, uzbuđen i miran u isti mah, osjećao sam da se onesvješćujem od razblude pod težinom te prirode pune ljubavi, i ja stanem ljubav da dozivam! Ispružio sam se na mahovini podno stabala, želio sam još veću malaksalost; bih volio da se zagušim pod ružama, da se slomim pod poljupcima, da budem cvijet kojim vjetar drma, obala koju rijeka natapa, zemlja koju sunce oplođuje.
Citati: Gistav Flober, Novembar, prevod Tin Ujević, Svjetlost, Sarajevo, 1961.
Napomena: Ovaj tekst je deo esejističkog triptiha posvećenog mesecu novembru.
A . A . A 