Tomas Man: Umetnik severa i umetnik juga – „Tonio Kreger“ (odlomak)

Pred jesen reče Tonio Kreger Lizaveti Ivanovnoj: „Zbilja, ja putujem, Lizaveta; moram se provetriti, odlazim, izmičem i bežim.“

Kako to, baćuška, blagoizvolevate li opet krenuti za Italiju?

Bože, prođite se već Italije, Lizaveta! Ravnodušna mi je Italija do preziranja! Davno je to bilo kad sam mislio da mi je tamo mesto. Umetnost, je li? Nebo kao modra kadiva, vatreno vino i slatka čulnost… Ukratko, to mi nije u volji. Na čast vam! Sva ta belezza čini me nervoznim. Ne podnosim ni sve te strašno živahne ljude tamo dole, sa crnim pogledom zverinja. Romanska rasa nema savesti u očima… Ne, ja idem sada malo u Dansku.

U Dansku?

Da. I nadam se dobru od toga. Slučajno nikad nisam dospeo onamo gore, mada sam bio tako blizu granice za vreme cele svoje mladosti, a ipak sam od vajkada poznavao i voleo tu zemlju. Bez sumnje mi je ostala od oca ta severna naklonost, jer mojoj majci je u stvari više godila belezza, u koliko joj, naime, nije bilo svejedno. No uzmite knjige koje pišu tamo gore, te duboke, čiste i humora pune knjige, Lizaveta – ništa mi nije draže, ja ih volim. Uzmite skandinavske obede, te neuporedive obede koje čovek podnosi samo u snažnom slanom vazduhu, (ne znam da li ih uopšte još podnosim) i koje i od kuće pomalo poznajem, jer i u mome kraju se tako jede. Pa uzmite samo imena koja tamo gore krase ljude, i koja se i u mome kraju već češće nalaze, uzmite zvuk kao ’Ingeborg’, ton harfe, sva besprekorna poezija. Pa onda more – tamo vam je gore Baltičko more! Jednom rečju, putujem onamo, Lizaveta. Hoću ponovo da vidim Baltičko more, hoću opet da čujem ta imena, da čitam te knjige tamo gde su postale; hoću da stanem na terasu u Kronboreu gde je duh došao Hamletu, i jednom plemenitom mladom čoveku doneo jad i smrt…

Kako putujete, Tonio, ako smem pitati? Kojim pravcem idete?

Običnim, reče on i seže ramenima, a pri tom vidno porumeni. Da, svraćam i u svoj – u svoju polaznu tačku, Lizaveta, posle trinaest godina, a to može ispasti dosta komično.

Ona se smešila.

To sam želela da čujem Tonio Kregeru. Pođite dakle s Bogom. A nemojte propustiti da mi pišete, čujete li? Ja se nadam pismu punom doživljaja sa vašeg puta u – Dansku…

Izvor: Tomas Man, Tonio Kreger, prevela Anica Savić-Rebac, Novosti, Beograd, 2004.

Slika: Pjero Polajuolo, Portret mladog muškarca, 1470.