U početku behu more i tišina: Masao Jamamoto i Džon Zerzan

Tišina je tako precizna. – Mark Rotko

Svi predmeti govore jezikom koji se može dešifrovati samo u potpunoj tišini. – Emil Sioran

Tišina i more neraskidivo su povezani. U praskozorje nebo ih odražava. Tako je bilo u početku: bezbroj mogućnosti u praznini. U odsutnosti.

Pronašli smo je. Koga? — Večnost.
To je more koje odmiče, zajedno sa suncem.

pisao je Artur Rembo, pisali su mnogi, u moru prepoznajući dubine svoga srca.

Fotografije malog formata delo su japanskog umetnika Masaa Jamamota rođenog 1957. Džon Zerzan, američki anarhistički mislilac, rođen je 1943. u Oregonu. Dva savremenika kroz različite medije svedoče o istoj potrebi – povratku tišini i moru u preglasnoj civilizaciji.

Džon Zerzan je u eseju More pisao:

U dubini leže lepota i muzika; njeno neodoljivo gibanje odiše neuporedivom snagom, neumornim duhom slobode. Tomas Merton je u svom dnevniku iz 1952. zapisao da je svaki morski talas slobodan. Mogli bismo tragati za srcem koje bi bilo kao more: uvek otvoreno i slobodno.

a u eseju Tišina:

Tišina nije samo odsustvo nečeg drugog. Iza zahteva za obnovom tišine nalazi se želja za novim početkom na planu percepcije i kulture.

Masao Jamamoto u intervjuima naglašava da su njegove slike namerno malog formata, skromne i porubljene, baš nalik sećanjima. I njegove fotografije i Zerzanova misao pokušaj su obnove tišine: govor je eksces i neodgovarajuće sredstvo razumevanja.

Najjače strasti sazrevaju tiho, u najvećoj dubini. Kako bismo inače najrečitije izrazili poštovanje prema mrtvima, najbolje preneli intenzivnu ljubav, došli do svojih najdubljih misli i vizija ili na najdirektniji način okusili neiskvareni svet?

Ovoj skromnoj antologiji citata posvećenoj tišini pravedno je pridružiti i Kejt Šopen, američku književnicu koja je u svom romanu Buđenje pisala o njoj i moru, poistovećujući emocionalne prelaze svoje junakinje sa prirodnim pojavama oko nje.

Glas mora je zavodljiv; neprekidno šapuće, zvecka, mrmlja pozivajući dušu da nakratko zaluta u ponore osame; da se izgubi u lavirintu unutrašnjeg dubokog razmišljanja. Glas mora obraća se duši. Dodir mora je čulan, obuhvata telo svojim vlažnim, prisnim zagrljajem.

Napomena: Svi citati Džona Zerzana dati su u prevodu Alekse Golijanina. Svi citati Kejt Šopen dati su prema prevodu Gordane Korać.